23.Juli

I nikad` sebi, priznati neću, da je to bio samo broj više.

Ne! To nije bio broj, čitaoče moj. To je bilo više od broja.

Više od bilo čega. Više od sudbine i realnosti.

Više od zavjere i pakosti, više od tmine i svjetlosti.

Ali ti me nemoj pogrešno razumiti, jer zalutao sam u nevjeri.

Možda je samo, prah ljubavi, pao na moje oči, tog 23.Jula?

Ili sam se toliko zaljubio, da nisam obraćao pažnju, na svijet oko sebe?

A možda me je samo, žednog, prevela preko usijane vode?

Hej! Kad` bih barem, pronašao puteve, do finalnog odgovora?

Mogao bih i ja srce, na postelju mira položiti, pa makar tu i umrlo od tuge,

samo da ne živim, u ovom svijetu pakosti, jer ne znam kakve oluje,

oko mene, i u meni, se spremaju, a ni na jednu nisam spreman.

Osim, na oluju njene ljubavi, da me potopi, da se borim.

Da sa srca izustim,i pustim da poleti, toliko riječi, da se izgubi,

Da zaboravi. Kako je patiti? Da upozna, svijet, s pregštom ljubavi.

Da, barem mogu vratit, vrijeme, tog 23.Jula, možda bi slika, bila iole ljepsa.

Slika, koju sam tog, dana srce crtao, u svojim mislima. Gdje sam ,

poklonio joj okvir njenog osmijeha, okovanog plavim očima.

Očima, koje su me koštale, ne samo noči ne prospavanih,

nego više od toga, puno više od toga. 

I nikad sebi, priznati neću, da je to bio samo broj više,

kalendara, ili broj više u mom srcu. Ne! To nije bio broj,

čitaoče moj. To je bilo više od broja, više od bilo čega.

Više od sudbine i realnosti, zavjere i pakosti, tmine i svjetlosti.

To je bio 23.Juli..