Tajne svijeta

Nedostaje mi, taj trenutak, teškoće u kojem sve je lako.

Lako je birati, kada biran nisi. Lako je živjeti, kada mrtav ti si.

Pogledaj, nebu istom se molimo, ja sam tu, a ti, živiš u svijetu,

u svijetu svom. Svijetu iza ogledala, svega ,što nas okružuje.

Kap kiše, na dlanu, pretvori se u prah, pokori je, ako možeš,

nek ti bude vrijerna. Pokori, i onako, si sposobna, za sve,

pa šta više čekaš, suza ispariti neće, ako iskreno ne poteče.

Jedino tada, znati ćeš, da srce živog mrtvaca, umrijeti neće.

Pronađi svjetlo na kraju tunela, ali pazi, ne daj se zavarati,

jer s` druge strane, možda mene nema, a možda tu biti, i ne trebam

Pa budim krila svoja, od cvijeta do cvijeta, skupljam, ostatke srca,

rasute na kišnom vjetru, užarenog neba. Što plakalo je s` nama.

Ne trudi se, koračati u prošlost, jer ni` tamo, me nećeš naći,

jednostavno ću nestati, kao da nikad, nisam ni` živio.

Umrijet ću, pod jasenom, da me prljavi vjetar, prašinom pokrije,

da nestanem, kao da nikada, nisam ni` živio. Izdahnut` ću, bez jecaja.

Skupit` ću hrabrosti, sjesti na komad lomljenog zlata, dušu ovu iscrpljenu.

Otplovit` ću nizvodno, rijekom svog života, kao brod od papira,

natopljen suzama, srca moga, s kamenom na leđima, bez luke života. 

Postat ću uspomena, ali ne tebi, nego ovim riječima, pisanim noćima.

Sve je iluzija. Sudbina, i ono što nazivaju ljubav, sve je to stanje duha.

U vlastitim rukama, grliš ključ života, izusti ga, i otključaj, tajne svijeta.

I sve će biti lako, bol i sreća, i radost i tuga, samoća i ljubav.

Sve, jedino će život biti iluzija, da nas zavara, da smo ikad` postojali.

Svako od nas mora umrijeti, samo je pitanje vremena i načina,

 Zašto živimo, ako se ničeg` nećemo sjećati, kada nestanemo,

u mračnom sivili, kada uvijemo, duše robovske.? Zašto, treba da se rodimo,

ako živjeti ne znamo.? A, umiremo, da bi, drugi neko, se veselio.