Čovjek, bez imena

Otvori dlanove svoje. Tiho, i polako, jer uspavan svijet imaš u njima.

Tik-tak, tik-tak, pospani, umorni sat, trga komade sadašnjosti moje, vješto,

nezahvalno baca ih u moju prošlost. Ni` da pogleda za njima.

Kiša, ponovo nebo plače. Šutim, pomno, pokušavajući da ga razumim.

Nekako, suosjećao sam se s` njim. Samo, ja tu noć nisam plakao.
Nisam mogao, umorno lice, presušilo je od suza, pomislio sam da,

mjesto srca, kamen huči u meni. Onda me je nebo proklelo,

jer njime sam se kleo, u svoju ljubav, a ono sad plače, zbog toga.

Zaplako sam, ali malo. Nisam dao, da mi se suze primjete na licu,

U svijetu, gdje svako ima svoj scenario, nije lako biti glumac.

Ista scena, identične uloge, samo su glumci različiti, neki sretni,

a neki s` tugom na leđima, bremenu vremena, i ljubavi. Među njima sam i ja.

Dugo vremena, svima sam glumio, jaku osobu, mačo muškarca,

a onda su me laži sustigle. Sve sam zavar`o, i zamaglio i oči,

a onda je srce zadrhtalo i reklo "dosta". U tome trenutku, svatio sam,

koliko zapravo mi nedostaje, i koliko je zapravo volim. 

Nedostaje, mi taj gram sreće, pa da budem sretan, da promijenim,

svijet, scenu, ulogu i partnera, da budem bolji i sretni čovjek.

Al` ne mogu, vratit vrijeme, na njegovim krilima, je odletila ona.

Iskreno, ne krijem to, s` njom sam imao sve, a bez nje, ja nemam ništa.

Dio mene, nedostaje mi, kao da mi je neko, odlomio dio tijela,

niti živim, niti postojim. Prestavljam sebe, a uopšte se ne poznajem,

jer bez nje, to nisam ja. Samo izgubljeni čovjek, lutalica noćna,

od ćoška, do ćoška, što sabjere sve uspomene, plače, piše, i spava sa njima.