Ludo srce

Znaš? Dok si tu bila, sitne niti vremena,

ležerno, odvažno, vrtio sam pod prstima.

Po prvi put, poprimio sam krila anđela.

Zamisli krila, mala, ali opet velika krila.

Svijet cijeli, progutao bih, s` dva smeđa bisera,

i opet, bio bih gladan, jer sam uvijek želio više.

U sverama realnog i svijeta snova, granica nije bilo,

pa bih čas tu, čas tamo, grabio sve što padne pod ruku.

Ludo srce, jel da? I ja kažem, dok te još voli.

Al` noćaš, korice te knjige, na kratko da zatvorimo.

Ajde, da ti pričam o tome, kako mi je sad,

ali molim te, siđi s` kapije svog` razuma, pa me saslušaj.

Mnogo toga, imam ti za pričati, ali opet neću ti reći ništa.

Jer me nećeš razumjeti, ne nosiš ludo srce, kao moje.

Oh! Ponovo priča, iz te knjige. Vidiš, proganja me,

ne mogu joj odlit`, a šta ću, kad` si ti autor svega.

Toliko puta sam ga opominjao, zbog svega,
ali ludo srce me ne sluša, razum još gore.
Sve se urotilo protiv mene,i sve je stalo na tvoju stranu.
a moram ti priznati, i ja sam. Već dugo, na drugoj strani.

Doduše bio sam, dok si bila tu, sad sam za nijansu se promijenio.
Spakovao sam sve, ludo srce, zajedno sa veselim razumom,
i odvažio se na put oko svijeta, prepun stranih pogleda,
u svakom tražeći tebe, imao sam iskušenje, i slast.

Ali to je samo bila, maska za moje lice,i prah za dva smeđa bisera,
jer nema slasti bez ljubavi. To se otima, pa poprima lice koristi,
posle nje srasta u naviku, i na kraju nestaje. Nisam mogao trošit se više.
U svijetu stranih pogleda, samo tvoje lice, mi je bilo drago, sva druga farsa.

I sve sam ih lagao, kule i gradove, im riječima gradio,
a tebe sam volio. I prišio za ovo srce maleno,da te ne izgubim,
jer sutra, kada počnem nestajati, ono će ostati iza mene,
uklesano u kamen prošlosti, da te podsjeti, na ljubav, i koliko te volim.