Ne bruji meni inat, džaba u srcu.
Zbog jednog pogleda, okupanog osmijehom.
I tačno, sad kad` vratim vrijeme unazad,
Smio bih kleknut pred svakog, i zakleti se,
da nikad osjetio nisam toliko toga,
koliko je stalo u šaku vremena, dok sam bio s` tobom.
Bio sam Odisej, na krilima mora, zbog dva plava oka.
A sad, sad više, da i ne poznajem sebe. Bit` će da mi fali.
Možda sam stvarno, skrenu sa uma, od trena kad sam je ugledao.
Ili mi samo nedostaje, osmijeh, i piskutavi glas.
Možda mi njeno sve nedostaje, da me jednim pogledom pogodi,
kao stotine gromova, a opet nježno poljubi, i u mašti uspava.
Možda me je već i zaboravila? Tri dana nisu bila dovoljna,
da ona osjeti što i ja. A možda i osjeća? Samo ne želi to da prizna.
Ili se ja samo nadam, i sve samo, uzalud sanjam.
Ili pak , stari lisac, i pisac, samo hitro maštom gleda,
kroz vrijeme, tamo gdje smo ostali, ona i ja. Pokriveni mjesecom,
uspavani na obalama mora, kad je se u meni ljubav budila.
Možda sam je i prespavao, a ona je ustala na vrijeme, pa otišla,
da se ne rasipa, na nekoga, tko je nije vrijedan. I tko ne svata.
Kako je živjeti u svijetu bez ljubavi? Jer od ljubavi sam isklesan.
Nema komentara:
Objavi komentar