Osjećam se umorno, sinovi moji.
Bit` će da me vrijeme pregazilo.
Presušujem! Ko` i ova česma u meni,
što zadnjim kapima, otkucaje,
posljednje sate, mog` života.
Bojim se, da će sve nestati, jer to tako biva.
Ne možeš rukom na Gospodara,
njegova je zadnja riječ.
Moram mu se predati.
Moram, opstati, jer moram nestati.
Sinovi moji, dođite. Ispucale, umorne ruke,
da vas zagrle, prije nego, duša izdahne.
Barem, to sad mogu, kad ne mogu
Bogu, da se suprostavim. Dođite,
da vas otac, još jednom zagrli.
Ne plačite sinovi moji, babo mora poći,
putem bez povratka, da bi vi živjeti mogli.
Znate. U ovim godinama, što me napustiše,
dao sam vam sve, a opet nisam dao ništa.
Sve mi je malo, i sve me to boli.
Babo vaš, sad moram da krenem,
Moram gore, jer me čekaju, nebo se otvorilo.
Zovu me, zovu me andjeli, sinovi moji.
Voli vas babo vaš...
(tu je dušu i pustio, na vječni počinak)
Nema komentara:
Objavi komentar