Svetinja

Ne daj ehu tišine, praznog prostora,

 u dubini tvojih njedara, da te zavara.

To što čuješ nije slika i prilika vremena, 

nego iluzija, stvarnost nestvarna,  maštom bojena.

Ja sam ti tmina i utvara, u sjeni tvojih koraka,

junak na putu pakla, stazom bola, što korača.

S` suzama u očima, zasljepljen prahom ljubavi, 

pod dlanom magle, u kojoj jedva da prepoznajem se.

.

Jedva da poznajem, puteve ovog svijeta praznih pogleda, 

gdje smo stranci, tako se prestavljamo, a strance glumimo.

 Zato ti ,ne daj se prevariti, kad već ja moram, sebe slagati.

Da me smatraš strance, i ako, nadam se, da još me voliš.

Igru sigurnosti vrtim pod prstima,

 tješim se da sam smiren, i kada to ne osjećam,

 pa i onda kad` upijam strah, žednih zjenica, 

moram biti hrabar, da koračam, da ti ne primjetiš.

Jer ko sam onda? Kukavica, više manje,

 s` maskom preko lica, što nije mog`o,

s` kapljicom ljubavi na dlanu da se izbori, 

već mu je i ona isparila, na užarenom suncu.

Otres`o je vjetar moja krila, 

prah čari i ljepote na njima, zavio je u nebo, i nestao.

A ja sam ostao. Ostao da bih opstao. 

Raširenih ruku, mamio glas s` nebesa,

samo kako bih svatio, da ne sanjam,

to što je san.

Jer med i mlijeko, ne teče s` ovih usana.

 Zbog toga me je i strah. Strah me umiranja.

A ti. Ti si mi bila, zvijezda vodilja. Jedina svijeća, 

što je sijala, na romantičnoj večeri utvara.

Tad si me i izgubila. Jer si me ostavila, samog, 

da borim se sa snovima, i nosim s` vjetrovima.

Zaboravila, da mi nisi krila odjenula,

 nego potrgala. I, ostavila, samog na ivici umiranja.

Bila si, i ostala, moja svetinja!