Znaš? Nikad više bijesa, papir podnio nije.
Gotovo, da tjeram sebe, da ga žalim, ali skupljam hrabrost.
Zamisli? Razgovor s` morem mi je otvorio oči, ubijedio me,
da je stao sat ljubavi. Opraštam se od svega. Postajemo stranci.
Kao sunce, što je stranac noći. Samo, pazi!!
Sanjati znači osjećati, osjećati znači voljeti, a voljeti.
Voljeti znači živjeti. A ti si snove naše, jeftino prodala.
Za šta, nevjero moja. Za šta??
Za maglu, kojom ti mažu oči uplakane. Odlazi! Bez riječi,
bez pozdrava, molim te, samo idi, i ne okreći glavu,
na pogrešnu stranu, jer bi mene mogla vidjeti,
kako još uvijek, za tobom patim. Odlazi! Više ne postojim.
I ja sam, danas izustio svoj posljednji uzdah.
Presjek`o sam nit, o kojem je srce visilo.
Tegoba. Više osim toga, ništa i ne osjećam,
jedino riječ za emociju moju, bila bi, tegoba.
Morao sam, krhke grančice hrabrosti skupiti,
i zajedno s` uspomenama zapaliti, da izgori,
sve u pepeo da se pretvori, i odleti, u magli ljubavi.
Nisam mogao drugačije, moj je leptir, slast našao,
u svijetu lažne ljubavi.
Zato odlazi, i odlazim. Nemamo o čemu maštati,
nemam ti više, ništa za priopćiti, jer sve znaš.
Prodala si i srce i tijelo, za šaku prljavog zlata,
i laži s` usana, čovjeka, kojem nisi ni upola,
što bila si meni.
Za mene, ako ikad , iko te šta pita. Mrtav sam,
više nisam među živima. Jer bio sam poput kamena,
nisam te tjerao, a morala si me uzeti u zagrljaj.
I birati, da li da me sačuvaš, ili baciš u rijeku zaborava.
Dosta! Idi, i nestani, da bih i ja mogao nestati.
Ove riječi, su riječi mojeg oproštaja.
Nema komentara:
Objavi komentar