Ljubavi moja

U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Tako mi vremena! Vremena što nestaje, pod rukom Uzvišenoga.

Samo Allah je istina! I, sve što biva, to i propada. Prije nebeskog udara.

Udara! Udara planina, s` istoka i zapada. Toga dana, više nema povratka.

Ljudi će se pomamiti, poput ptica glinenih, što padaju sa nebeskih kapija.

Izgubljeni, pod bijesom nebesa. Dženetske kapije kad` se otvore, a meleci prozbore.

"Dobro doš`o Allahu svome, pokoreni robe". Džehenemske vatre kad` se užare,

grešnici u sirovinu kad se pretvore. Nebo će da zaplače! Sat otkucaje svijetu ovome.

Sve nestaje, tada sve prestaje. I sve se vraća, na suđenje, Allahu svome.

Kada sa istoka, čuješ ezane, i meleke. Ljudi kada požure, da spase najmilije.

Kada nebeska koža, krv svoju prolije, a sunce bijes, u sumorno jutro, razlije.

Znaj da sve prestaje, sve nestaje. otkucaje i propada sve, prije nebeskog udara.

Ali nije smrt ljubavi moja, to, pred čime duša zadrhti, ono čega me je najviše strah.

Duša drhti pred Bogom, i pred tobom. Bojim se, da će te me napustit.

Toga me je strah. Bojim se da se ne probudim, dušu da izustim, prije nego,

vama se obratim. Toga me je strah. Breme pod rebrima je preteško, teret nesnošljiv.

Sve sam bliži propasti, i da voljene izgubim, dušom nebo da obojim, i da isparim.

Bog me neće poštediti. Sve što biva, mora propasti. ne mogu vrijeme kupiti,

niti Gospodara svog` slagati. Sve vidi i sve čuje. Moram mu se predati, i pokoriti.

Prije udara nebeskih krila, strašnih vjetrova, i džehenemskih oluja, prije zavjere,

Iblisovih sinova, čuvara zla tamnih noći, i krvavih zora. Moram Allahu se pokoriti.

Strah me. Riječi će me napustiti, pa se neću Bogu moći moliti! Neće čuti dovu,

kada suza mu uputi, za najmilije, za prijatelje, i tebe, moja ljubavi. Bojim se!

Riječi će presušiti, misli neću papiru, dati na čuvanje. Neću ti moći pisati,

i pričati, pod uspavanim nebom, šta osjećam, kada s` njima, te moram uspavati.

Toga se i bojim ljubavi! Strah me je, zato moram ti pisati. Svaku noć.

Dok barem još mogu, dok se ne umorim. Dok me smrt ne omami.

Jer znam, tada jutro, neće moći da me probudit. Zato moram ti pisati,

svaku noć, dok smo još jedini, u svijetu slova, ove moje ljubavi.

Noć me neće napustiti, jer iznova, zna se vratiti, i ostati, budna samnom.

Ali, ja je se bojim! Bojim se zaspati! Sve mislim, sutra, neću da se probudim.

Strah me, da ti riječi ne poklonim. Ne želim, da zaboravim, svaku ne spavanu noč,

pjesmu da ti napišem, o jednoj velikoj ljubavi, čovjeka, kome si jedina.

Tako mi vremena! Sve što biva, to i prolazi. Tako i mi ljubavi.

Otkucajemo, poslednje izdahe snova. Ne želim ti nestati, prije nego se uvjerim,

da koračaš sretna, i da gaziš svijet, s osmijehom. Moja ljubavi.

Jedina ljubavi......Jedina ljubavi.....Jedina ljubavi.