Da li ti ja, ljubavi nedostajem ?

Znaš, ljubavi moja, sinoć sam ponovo, mislio na tebe.

Sjedio sam, na klupi staroj, ispucaloj, od hladnih vjetrova.

Zamisli, nisam plak`o, šutio sam, gled`o zvijezde, i brojao ih.

Pogodi ljubavi ! Nisam našao, zvijezdu pratilju, gdje smo ljubav krili.

Sjedio sam, nijem, jedno pitanje, vrtio u mislima,

kao zadnju kovanicu, u poderanom džepu naše prošlosti.

Da li ti ja, ljubavi nedostajem ?

Poseg`o bih za mobitelom, sebično, željan glasa tvog`,

a onda bih stao, i svatio. Ti si, dugo, sinonim onog`,

što nazivaju srećom. Nisam mog`o, da budem bura, tvome moru,

opozvao sam svoje vjetrove, i ostavio te, u mirnoj zori, da se posvetiš,

onome tko te zasljepljuje, i govori ti, da te voli više od mene.

Vratio bih se u svoje odaje, četri hladna okova, kavezu duše robovske,

pitao bih se. Da li ti ja, ljubavi nedostajem ?

Govorio bi hajvan sebi, lagao bi se, da si se pokajala,

jer strano more, ne može paziti jedra tvoja, kao što sam ih ja, pazio,

a onda bih još jednom zast`o. Hej, pa ti tom` moru, davno si se predala.

Zašto onda, uopšte postojim ja, ako polako presušujem, ako nestajem,

Luke moga mora, nema tko da obraduje, da ljubav svoju iskrca na obale,

prije zore i svitanja. Da mi bude utjeha, i zora sumorna, pa da u njoj,

mirno, dušu uspavam. Da morem zaplivam, da se ponovo zapitam.

Da li ti ja, ljubavi nedostajem?

Noćas! Noć prije, i noć sutra.....

Tako mi dina mog`, sinoć nisam dao oku mira,

 A ono bezobrazno, meni u inat, dužno nije ostalo,
zoru je udaljilo, i sve suzama naplatilo. Tako me kaznilo.
Svjedok mi je Allah . Sinoć, ove riječi, pisao sam njoj.

 Prevarit` se nisam dao, mjesec, nije me uspavao. 

Sinoć sam ljubavi, ponovo bio jedini tvoj.

Sve dok krvavo jutro, budnog me nije zateklo,

 i na mome ramenu, zaplakalo.

Sve je nestalo, a sinoć bili smo ponovo zajedno.

Zajedno, u mome svijetu slova, ti, ja, i naše malo nebo.

Granica ljubavi moje, u koju sam se, jedino, tebi kleo.

do koje, sam te volio. Jer me to nebo, živog pokrilo.

Pod njim hodam ulicama našeg grada, gdje si otavila uspomene,

da me čekaju, kada umoran, dođem, u nadi da te tražim,

tamo, na istom mjestu, gdje si leđa mi okrenula, i ostavila sve,

a ja , tada najviše sam te trebao, a to ti , nisam rekao.

Pustio sam te! Rekao da, bit` ću uredu, jer htjela si, da to budem.

Ustvari pustio sam te, jer bio sam spreman sve učinit, za sreću tvoju.

S` suzama u očima, jecao sam, jedva izgovarao, ali opet uspio te upitati.

"Da li ćeš biti sretna, ako se sada rastanemo?" Znaš to i sama.

Znam, da znaš. Rekla si mi da hoćeš, ako ću to, i ja biti. Sjećaš se?

Tad` sam ti prvi put` i lagao, jer sam znao da neću biti, jer sam te volio.

Ali zbog tebe, sam mor`o, nisam  više mog`o te tušiti,pa sam te pustio

da poletiš i nestaneš, baš kao i ja što sam, morao posle tebe, nestati...

Hram ljubavi

Srećo moja, sjećaš li se onog dana, 

kad` si me ostavila,samog, na uznemirenom listu, 

nošenom vjetrovima života,da lebdim dalje, 

u hirove budućnosti, slomljenih krila i srca.

Taj dan probudila si, uspavanu vekericu u meni, 

u mojim grudima,da mi nesvjeno brzo,

 otkuca kraj postojanja, da me živog sahrani.

Da više nikad, nikog, zbog nje, ne zavolim.

Sve je brzo nestalo, cijeli hram, počeo se rušit`.

Hram naše ljubavi, kojeg`, zajedno smo gradili.

Plakala si , dok si bosim nogama, trčala iz njega

ostavljajući mene, i hladne zidove, suze da mi upijaju.

Nisi se ni okrenula, samo si jednom, rukom odmahnula,

da te ostavim na miru, a ja , proklet bio, to sam učinio.

Sad se kajem, što sam te pustio, tako lako da odeš,

vratio bih te, ali ti, već dugo, u tuđoj posteljini, utočište imaš.

Ja sam, sam! Nisam te zamijenio, jer tako sam obeć`o,

ostao sam vjeran čuvar, hramu naše ljubavi, čekam te,

tu ispred raširene kapije, nadajući se da ćeš mi doći,

kao nekad, kraljica da budeš, na prestolju mog srca.

Sudbina je tako htjela.

U očima mladog starca, presijav`o se njen lik.

Ruka drhatala je, noseći teret, preko srca, do papira.

Htio je pokloniti, pjesmu njoj, njoj, ali i svim drugim ženama.

Nije pravio izuzetke, osim jednog. Ona je bila posebna,

a sve su druge bile iste, u njegovim očima.

Noć se trošila, kao klimava cigareta, na ivici njegovih usana,

a suze natapale su papir. Plakao je, jer je znao, da voljenu ,

neće vidjeti više nikada. Zato je odlućio, da tinta ostavi trag, 

ljubavnog testamenta. Papir da s` njim, vječno je pamti,

da mu bude opomena, da se nikad više, ne zaljubi.

Iskrenost, gorila je tihim plamenom, u njegovim očima,

a na usnama, zaspala mu je ljubav. Budio je, tihim glasom,

u zimskim noćima, da se premjesti na papir, i mirno noć odspava.

a onda uzeo bi je u naručje , s` posteljinom, i grlio suzama,

sve dok ne svane zora, kada je morao da je sahrani,u seharu ljubavi.

Tu bi bila, i ostala, sa braćom i sestrama, hiljadama ispisanih,

i uspavanih kao i ona, na papiru, svaka bi počivala, i nadala se,

jednog dana da će ponovo je uzeti u ruke, pročitati, i suzama oživjeti.

Ali on ih je samo ubijao, voljenoj bi ih poklanjao i pisao, a onda odgurivao,

što dalje od sebe, jer u svakoj, nju je vidio, a nije je imao.

Ali je pamtio, šta mu znače, i osjetio je teret riječi, koje je nosio.

Vjeran joj je ostao, još uvijek je nije zamijenio, niti voliti prestao,

jer je obeć`o, kada je klekn`o pred nju, ljubeći joj ruke nježne,

da samu nju je imao, i da samu nju će imati, i onda, kada sve zamagli.

Kada sunce se užari, a mjesec zatamni, on će samo za nju živjeti.

Sudbina je tako htjela, da budem mladi starac, za ljubav,

da joj budem stranac, i ne žalim, jer ljubav za mene nije mrtva,

ako je ona otišla, ljubav me s njom nije napustila, još je osjetim,

još mi ime doziva, u tamnim noćima, kada krenem da pišem,

riječ po riječ, na papir, da počiva, i da zauvijek, na nju me podsjeća. 

A ja, neću još uvijek, prestati se nadati.
Neću, sve dok jedno od nas dvoje,
voljenom nebu, ne poleti.....

Makar zadnji put

Tako mi svega, tu noć, plak`o sam, k`o nikad u životu.

U hiljadama suza, umio sam lice umorno, a sad ih puštam,

neka teku, neka isteku, kad` mi, vratiti je neće, a tako mi nedostaje.

Nedostaje mi moj mali anđeo, koji ljepotu naše ljubavi,

nosio je na svojim krilima, moru u dubine.

Tražim je Gospodaru moj, koračam stazama bez cilja,

u praznim pogledima, karnevalu ljudi, nalazim se i ja,

i vidim isušena lica, bez ljubavi, samo mržnja u očima,

svaki me prevario, a ni jedno nije njeno, nasmijano,

nježno, s pogledom dječim. Takvo postoji, samo jedno.

Uzeo si mi nju,a s` njom i sve, što imao sam u životu.

Obraćao sam Ti se, ali nikad zbog sebe, nego zbog nje,

molio Te, za njenu sreću, a sebe sam zapostavio.

Sada molim te, u ime svoje, vrati je, bar na tren, makar zadnji put,

da joj kažem da mi nedostaje, i da još nisam, prestao da volim je..

Da joj, kažem , da nikad neću prestati, jer to što smo imali,

imali smo samo mi, ona i ja, i naš mali svijet ljubavi.

Ali nekom je to smetalo, pa sve što postoji, mora da završi,

i sve što mirom svojim teče, mora da presuši, pa tako i ljubav,

naša odjednom, nebu se zaputi, i u njemu ostari.

Gospodaru , makar zadnji put, ja Te molim, ne predugo,

samo jedan sitni tren, da je vidim, kako je, da li i nju sve ovo boli.

Pa poslije, pusti je, neka ide morem svojim, obećanom od sudbine,

ja ću nestati, sve dok , ponovo mi njeno lice, ne zafali,

dok ponovo u srcu se ne užari, osjećaj koji nedostaje mi.

Ti, ja, ili neko treći

  Molim vas, više ne pitajte, za autora prošlosti moje,

djelo njeno, je skriveno, sahranjeno duboko u meni.

Sahranjeno sa tajnama našega svijeta, sa uspomenama,

na dane, kada rukama svojim, pravila je čovjeka od mene.

Zakleo se ne bih, jer slagao bi sebe, a kukavica nisam da priznam,

da mi nedostaje, još jedan potez kista, da primim oblik bića.

Bića, kojeg  je slikala maštom svojom, dok me je ljubila,

dok je na uho tihim, nijemim glasom, sve govorila. Da ne postoji kraj.

Tada bio sam sasvim siguran, a onda ostao sam sasvim sam.
Ali eto, čudo Božije, bila mi je jutarnje sunce, pospano u sumorno jutro,
budilo bi, jednim svojim osmijehom, rosu sa moga lica. A onda, svjesno,
ili ne svjesno, poigrala se emocijama mojim, i u trenu, spustila kiše.

Vrijeme je u jednom trenu stalo, tad sam je i prvi put svjesno slagao,
da ja, biti ću uredu, samo da je pustim, da poleti, svome nebu,
da osjeti čari života, jer sam mislio, da sve što sam ja joj pružio,
bila je šaka pijeska, koja brzo se provukla između prstiju, i nestala.

Da je vidim, pitao bi je. Ti, ja ili neko treći ? Ali uvijek isti odgovor,
dobio bi, da za sve je krivo vrijeme, jer kako ona kaže, proleti,
i sve se promijeni, samo je moja ljubav ostala ista, tu u meni,
za koju je ona znala da postoji, ali je prihvatit tada nije htjela.

Nedugo posle svega, pronađe novi dom srcu svome, a ja, osta sam.
Žudeći za njom, kako bi ponovo mi se vratila, gubio sam nadu, ali ljubav nikad.
I ne znam više ni sam, na šta sve bi ličilo, da li bi slika, ikad bila ista,
možda i bi, kada bih opet bio njeno platno, razastrto na volju njenu.

Pa neka slika, do kraja života, a posle neka me zakopa živa,
tamo u hram uspomena, gdje i jesmo zaostali, ali ovaj puta,
s drugom i sretnijom pričom. Zajedno, do kraja života,
ali to je samo san, i mit, o kojem godinama mogu maštati.

Ljubav i njena druga strana....

 Sitne kapi, slijevale su sa usana, 

svaka od nih, na papiru je zastala.

Zastala da bi zaspala, da bi postala,

 strofa moja najdraža. Strofa sa slovima, 

tvoga uzvišenog imena.

Zastala, kako bi opstala, kako ne bi isčezla, jer,

gotova je prestava, ali u mislima, još odzvanja,

slika i prilika tvoga talenta. Vještog talenta, 

pretvaranja i obmana, mene, smrtnika hajvana.

Što nije vidio dalje od nosa.

Sad bih rekao kriva si, jer si me lagala,

ali lagala, svatam kao varala, i tako u nedogled,

ne svatam, čemu više si se nadala. Nisam postojao ja,

u tvojim mislima, savršen kakvim si me opisivla.

Zašto si se onda nadala?

Jer savšenost moja, bila je od magle zavjesa,

ali ne tebi ,ni ljudima, nego meni da ne gledam,

kako me prodaješ i propadaš, kako postaješ,

prah i zaborav, dok ostajem sasvim sam.

Savršen, stvoren za ljubav i jad.

Na mene svoj grijeh nisi prišila,

niti si moj obraz umeljala, sramotom, što si meni,

iza leđa spremala, a posle uradila. Ja ostajem nasmijan,

ali ti se zapitaj, boli li te, odraz u očima ogledala.

Kad ispred njega, ostaneš, kao i ja , sasvim sam.

Zato ne krivim te, jer budala sam bio ja,

očima slijepog čovjeka, gledao sam sve,

osim oko mene, šta se dešava. Zato nisi kriva ti,

kriv sam ja, i tako neka ostane, tajna i laž,

neka dobiju, ali ne zaborave , draž i čar.

Pričaj mi...

Pričaj mi o životu, o posjedovanju, vlastitog sebe,

o tome kako je lijepo biti leptir raširenih krila, u moru vjetrova.

O slobodi, nebeskom prostora, kojem svakoga narednog jutra,

ti iznova se vraćaš. Pričaj mi, a ja ću , pažljivo da te slušam.

I da upijem svaku tvoju riječ, koju olako prevališ preko usana,

jer ne osjetiš njenu težinu, koja neznatno tebi, srce moje potopi,

i pretvori u prah, jer je krhko, krhko poput stakla, ali umije da izdrži,

da se neraspe , poput usijanih bisera, što niz lice kapaju.

 Ti bar nemaš šta izgubiti, a ja izgubio sam sve, i to bez kockanja,

formalo prepušten životu, sve sam izgubio, i što sam posjedovao,

i ono što nikad moje bilo nije, a tako mi se činilo. Rekao bih da te razumijem,

ali ne mogu tebe lagati, jer život tvoj i moj su dva svijeta, samo moj, je tamni.

Jer ne poznajem postojanje Božijeg roba, ne raspoznajem sebe više,

u odrazu ogledala, jer to nisam ja, a takav se činim, jer sam u zabludi.

Naviko sam na ljubav, ali ona mi se otela, isparila iz ruke, kao poslednja kap,

na užarenom suncu. Tako olako je nestala, i više nikad se nije pojavila.

Za kazat imam mnogo, ali pola od toga je fraza, utvara, koja me slijedi,

upada mi u riječi, pa sebe uvjerim da sam to ja, ali ti ne vjeruj.

Jer ja za reći nemam više nista, i riječi su me napustile, i sve nestaje,

jedino ja sam zarobljen, i čupam svaki djelić ove kože, ne bi li života ugledao.

Jedino ti možeš mi tu pomoći, jer iza tvoga pogleda slijedi prihvaćanje,

i ja to znam, ali u jednu ruku bojim se odbijanja. Ne teče med i mlijeko,

rijekom moga života, i to je ono što savjest mi peče, i čije posljedice boli.

Zato molim te, uputi mi ljubav i razumijevanje, da se trgnem iz ovog ružnog košmara.

Pa da i ja mogu da ponovo zavolim, da prestanem biti živi mrtvac, 

što luta i zapliće koracima , ispod ovog usijanog neba. Povedi me ,

tamo gdje ljubav samo postoji, jer osim ljubavi meni više ništa ne treba,

jer sve sam izgubio, jedino gram nje, još čuvam ispod kože. Za takve kao ti.

Večeras sam sretan ...

Večeras želim pisat o sreći, 

jer večeras sretan jesam.

Sretan što živim, što postojim,

 i što mogu opstati.

Sretan sam jer oko sebe

 imam ljude koje volim, i koji me vole .

Sretan sam, jer imam nju, 

koja nije moja,

 ali ja je takvom smatram.

Večeras, kao da sam ponovo

 udahnuo prvi namah zraka,

kao da mi je ovo prvi korak u životu, 

 s` kojim ću, gaziti prepreke.

Večeras sam sretan,

 sretni nego ikada, 

jer ponovo srce čujem,

čujem kako lupa,

  kako doziva ljubav,

 ponovo da ga osvoji.

Smotuljak prošlosti je iza mene,

jer večeras sam sretan,

i nastojim sretan ostati,

jer samo takav, u svijetu pakla,

ja mogu , živ opstati.

Lelo

Život nije život, ako ti nisu u njemu.

Jer ti život moj ispunjavaš, i činis me sretnim.

Sretan sam što postojiš, iako sumnjam,

da ti mene, kao ja tebe, s ljubavlju podnosiš.

Ali eto, Božjim čudom, opet uživam s`tobom,

barem ne mislim crno, i sretan sam,

iako , nekad opasno znaš da nerviraš,

ali zanemarim to, pa se smijem kao dijete.

Ali tebi, nedam, da to primjetiš,

jer bi mogla sve da pokvariš,

a možda i nebi, možda bi bila bolja,

prema meni, pa se ne bih prestao nadati.

Jer nadam se sreći, a ti to ne primjećuješ

nadam se tebi, a ti to , ne razumiješ

ali barem sam sretan, makar par minuta,

ali znam šta je sreća, i biti sretan.

Zato, jedno veliko hvala, što postojiš,

što me ovakvog, jedva podnosiš,

i što gubiš vrijeme na gluposti, umjesto,

da se s drugima, ljepšim,i boljim, provodiš.

Hvala, hvala, hvala, i idem da povraćam :D 

Odlazim

Ne govori mi kako trebam ostati, jer to ne želim,

kukavica sam, al` to mi na licu, nećeš moći da primjetiš,

jer savršeno sve mogu da odglumim, osim ljubavi.

Zato, ne daj se zavarati, jer me nećeš s` maskom prepoznati.

Odlazim, a ti , nemoj me zaustavljati,

jer ne mogu ostati, a htjeo bih ostati, ali to ne mogu.

Barem ne u ovom vremenu, u kojem smo zastali.

Rekoh "barem" jer nisam se prestao kajati, i nikad neću.

Neću, sve dok postojim, ali ti, nemoj mi vjerovati,

jer savršeno sve mogu da odglumim,. Zato , ne vjeruj mi,

jer gluma je moja igra, i u njoj sam najbolji, ali opet,

ti, nemoj mi vjerovati.

Kažem da sam sretan, pa i onda kada to nisam,

jer ne znam tugovati, ne znam, ali ne znam ni živjeti,

jer bez tebe, moj lik ne postoji, i ne mogu disati,

ali ne daj se zavarati, sve lako , mogu da odglumim.

Zato, moram otići, i nestati, jer želim prestat glumiti,

a ti, nemoj me zaustavljati, jer ću te još više povrijediti.

S` tobom mogu sve, pa i kada sam bezpomoćan,

sposoban sam, vrh svijeta da osvojim, da se ne preplašim.

Ali razumi me, sada moram otići, moram nestati,

jer više ne postojim. Još davno, ja , prestao sam živjeti.

Zbog tebe, jer si htjela, živog da me sahraniš, 

i uspjela si, živ nisam , ako ne mogu ponovo voljeti.

Život ili šta već ?

Dijete sam,usamljeno, 

u koži čovjeka odraslog,

grešnim rukama što se inatim, 

ne bili je potrg`o.

Težak samac od kamena,

na duši sam pokrio,

iskreno Bože pitam se,

gdje sam to ja dospio ?

Nema me Gospodaru moj,

brod nade moje je potunuo,

a i život ovaj, koji si poklonio,

u prošlosti, sam izgubio.

Sad ostajemo samo Ti i ja,

prije nego li je svanulo.

Uzmi dušu, ponesi je,

samo da ne trpim ovaj pakao.

Pusti me, da poletim nebu,

 koje me je stvorilo,

da se vratim, grumenu zemlje,

od kojeg sam potek`o.

Sve što rekao nisam !

Oprosti za sve, što rekao nisam.

Što sam mislio, a opet nisam rekao,

a i za ono, što sam rekao, a nisam mislio.

Oprosti mi! Sada jako mi nedostaješ.

Nedostaje mi tišina tvoja, u kojoj kažeš mi sve.

Od koje srce zadrhti, kada boji se, da te ne izgubi.

Nedostaju mi riječi. Blago s` usana, na srce da spustiš,

da se probudim. Da osjetim, da sam voljen, i da volim.

Samo molim te , nikad ne odlazi, i kada to poželiš,

molim te ostani, barem u pjesmama, u stihovima 

budi kada te poželim, jer nekad znaš mi nedostajati.

Kao i sada što mi nedostaješ, i kao što ćeš poslije, nedostajati.

Ti si sve što imam, i sve što ću ikada imati,

sada, a i kada oči zaklopim, ja želim u srcu,

samo tebe da osjetim, da me razbudiš

tiho djećim rukama zagrliš, "ljignjoslave" da izustiš.

Jer bio sam mrzovoljan,prema životu, i prema tebi,

i zato oprosti mi, jer svjestani nisam bio, šta mogu da izgubim.

Tebe, tišinu, uzdah i tegobu, kada se naljutiš,

i drhtanje u srcu, kada odeš, a pritom me ne pozdraviš.

Oprosti mi, i zato što značiš mi,

jer bez tebe, ne znam gdje bi, i kako bi,

savladao sebe, kad cilj izgubim, kada se pomamim,

u zidove života kada udarim, ti si tu, na pravi put da me uputiš.

Lelooooo.... Oprosti mi ! 

Idi i nestani !!

Pusti me ! S` papira neka polete sjećanje.
Nestani, kao što polako, nestajem i ja.
Izbriši me, neka umrem, kao i moja nadanja.
Ali suza kada krene, ne zovi, ja, ne poznajem riječ kajanja.

Ne oklijevaj!! Idi!! Piješćani sat ljubavi ističe,
a ja nemam snage. , na novu stranu da ga prevnem.
Idi. Nestani, jer ja odavno nestajem !!
Bez duše lutam , u šaci svojoj si je zatvorila.

I šta sad hoćeš od mene? Šaku bijede,
hoćeš li da mi uzmeš, i ovo par zadnjih koraka,
da prije vremena dočekam te, tamo gdje sve propada.
Idi !!! Nestani !! Pohlepnice !! Ti sebična bezobraznice.

Jer ne mogu više, od stida, da te pogledam u lice.
Stidi se, jer i ja se stidim, al tebe , ne sebe, jer čista mi je duša.
A tvoja. Hah, da li je tvoja čišta. Reci svijetu, sve što si zgriješila.
Nemaš hrabrosti, razumijem, jer nemam je ni ja.

Od srca

Trošim se ! Nestajem, gubim se u svijetu.

Tražim smisao, trunku nade, imam želju.

Dao bih sve, sirote ruke, što su stvorile,

samo da još jednom, toplinu oko srca osjetim.

  Da kažem da volim. Ne ! Ne mogu sam,

  za to potrebna si mi ti. Da, baš ti.

 Ali ne vjeruj mi, kad kažem ti, da jak sam.

Molim te, hrani me, nježno, s puno ljubavi.

     Jer ja nestajem ! Trunem iznutra, i samo ti,

  imaš tu dozu lijeka ljubavi, koji bi me spasio.

                                                                         Ali kako, kako ja da dođem do njega, kad daleko si.

             Dalja od prošlosti i budućnosti, dalja od moga jutra.

           Priznat ću ti, užitak je bio, u tihoj noći, o tebi maštati.

          Pa tako sve do jutra, mada priželjkivao sam, 

         vrijeme da zaustavim.  Da se ne probudim!

         Barem bi umro od ljubavi. Da, umro od ljubavi.!!

Od srca Amini Jašarević

          

Amina

Večeras si ti,gost pjesmi ovoj,

večeras si ti, najljepši ispisani stih.

Večeras si ti ,jedna pjesma moja,

a želio bih ,da si svaka od njih.

Tako lijepa, ljepša od cvijeta,

andjeo sa mekim krilima ,

na kojem je lako, spoznati razliku,

između, raja ljubavi , i paklenog sivila.

Sebe bih slagao, kad rekao bih,

da taj pogled ,ni malo me ne zanosi.

A priznao, opet ne bih, da sviđa mi se,

taj osjećaj sigurnosti, koji u rukama mi donosi.

Eh kad bi još moja bila, 

da o tugi,više nikad ne pišem.

Da samo tebe grlim, ljubim i volim,

za tebe da živim, i vječno da dišem.

Eskljuzivno za jedno poubavo devojče - Amina Jasarević 

Pismo vojnika

Sanjah sinoć mila majko,

ljude, plaču i mene nose.

Ruke su im bile krvave,

moje vezane, tijesne, poput kože.

Slutim kraj mila majko,

čujem smrt, kako šapće mi ime.

Jel to došlo vrijeme majko,

da se i ja oprostim sa svime.

Jutros gledam babu svoga,

ljubim mu sliku, i plačem majko.

Sve bih dao, samo još jednom,

da ga mogu zagrliti jako.

Znam da znaš mila majko,

sin, koliko vas mnogo voli.

Zato obriši suze , i ne plači,

jer i mene manje će da boli.

Moram ići sada majko,

nevolja se ovdje sprema.

Pismo ovo ako dobiješ,

među živima, mene više nema.

Maska

Ne! Nisam se prevario, niti slagao. Rekao sam vam! Upozorio sam vas! Klonite se mojega pruisustva. Ja sebi nisam dobar,  kako bih bio vama.
Lažan sam  u svojim očima, a u drugima se i ne vidim. Nema me! Nestajem! Polako isparavam, putujem svjetovima, a držim se na zemlji. Letim, u nekim svojim vizijama, opsjednut sobom, a i sebe sam slagao. Maska, sve je bolan maska, i tijelo opijeno alkoholom, i kiseli osmijeh na misterioznom licu. Sve je maska!
Hahahahaha!
A mislili ste da je realnost, moja urođena vještina. Sposobnost pretvaranja, koju nosim u sebi, jedna više vrlina.
Hahahahahahaha!
 Kako ste samo naivno povjerovali u sve to. Ja sposoban jesam, da zavaram druge, ali i sebe da slažem. Ulogu hrabro da podnesem, ali i dalje pred njom da pokleknem, misleći da je ona, zapravo ono što ja jesam. Pa i ove riječi dok pišem, kako možete biti sigurni, da nije sve odraz maske na licu.
Da li je?! Hmmm....
Da li glas koji sve ovo mi govori, ruke koje drhte pisajući sve ovo, pravi.
Ili možda laže me sve.
Laže me vrijeme i prostor, osobe i događaji, laže me odraz u ogledalu. Laže me sve!
Ali ja znam , tko sam i šta sam. Ja to znam! A vi ćete me tek upoznati, kada me ne bude!
Kad moje riječi, iznad mojih kostiju, budu vam ponavljali......
Hahahahahaha!