Srećo moja, sjećaš li se onog dana,
kad` si me ostavila,samog, na uznemirenom listu,
nošenom vjetrovima života,da lebdim dalje,
u hirove budućnosti, slomljenih krila i srca.
Taj dan probudila si, uspavanu vekericu u meni,
u mojim grudima,da mi nesvjeno brzo,
otkuca kraj postojanja, da me živog sahrani.
Da više nikad, nikog, zbog nje, ne zavolim.
Sve je brzo nestalo, cijeli hram, počeo se rušit`.
Hram naše ljubavi, kojeg`, zajedno smo gradili.
Plakala si , dok si bosim nogama, trčala iz njega
ostavljajući mene, i hladne zidove, suze da mi upijaju.
Nisi se ni okrenula, samo si jednom, rukom odmahnula,
da te ostavim na miru, a ja , proklet bio, to sam učinio.
Sad se kajem, što sam te pustio, tako lako da odeš,
vratio bih te, ali ti, već dugo, u tuđoj posteljini, utočište imaš.
Ja sam, sam! Nisam te zamijenio, jer tako sam obeć`o,
ostao sam vjeran čuvar, hramu naše ljubavi, čekam te,
tu ispred raširene kapije, nadajući se da ćeš mi doći,
kao nekad, kraljica da budeš, na prestolju mog srca.
Nema komentara:
Objavi komentar