U očima mladog starca, presijav`o se njen lik.
Ruka drhatala je, noseći teret, preko srca, do papira.
Htio je pokloniti, pjesmu njoj, njoj, ali i svim drugim ženama.
Nije pravio izuzetke, osim jednog. Ona je bila posebna,
a sve su druge bile iste, u njegovim očima.
Noć se trošila, kao klimava cigareta, na ivici njegovih usana,
a suze natapale su papir. Plakao je, jer je znao, da voljenu ,
neće vidjeti više nikada. Zato je odlućio, da tinta ostavi trag,
ljubavnog testamenta. Papir da s` njim, vječno je pamti,
da mu bude opomena, da se nikad više, ne zaljubi.
Iskrenost, gorila je tihim plamenom, u njegovim očima,
a na usnama, zaspala mu je ljubav. Budio je, tihim glasom,
u zimskim noćima, da se premjesti na papir, i mirno noć odspava.
a onda uzeo bi je u naručje , s` posteljinom, i grlio suzama,
sve dok ne svane zora, kada je morao da je sahrani,u seharu ljubavi.
Tu bi bila, i ostala, sa braćom i sestrama, hiljadama ispisanih,
i uspavanih kao i ona, na papiru, svaka bi počivala, i nadala se,
jednog dana da će ponovo je uzeti u ruke, pročitati, i suzama oživjeti.
Ali on ih je samo ubijao, voljenoj bi ih poklanjao i pisao, a onda odgurivao,
što dalje od sebe, jer u svakoj, nju je vidio, a nije je imao.
Ali je pamtio, šta mu znače, i osjetio je teret riječi, koje je nosio.
Vjeran joj je ostao, još uvijek je nije zamijenio, niti voliti prestao,
jer je obeć`o, kada je klekn`o pred nju, ljubeći joj ruke nježne,
da samu nju je imao, i da samu nju će imati, i onda, kada sve zamagli.
Kada sunce se užari, a mjesec zatamni, on će samo za nju živjeti.
Sudbina je tako htjela, da budem mladi starac, za ljubav,
da joj budem stranac, i ne žalim, jer ljubav za mene nije mrtva,
ako je ona otišla, ljubav me s njom nije napustila, još je osjetim,
još mi ime doziva, u tamnim noćima, kada krenem da pišem,
riječ po riječ, na papir, da počiva, i da zauvijek, na nju me podsjeća.
A ja, neću još uvijek, prestati se nadati.
Neću, sve dok jedno od nas dvoje,
voljenom nebu, ne poleti.....
Nema komentara:
Objavi komentar