Znaš, ljubavi moja, sinoć sam ponovo, mislio na tebe.
Sjedio sam, na klupi staroj, ispucaloj, od hladnih vjetrova.
Zamisli, nisam plak`o, šutio sam, gled`o zvijezde, i brojao ih.
Pogodi ljubavi ! Nisam našao, zvijezdu pratilju, gdje smo ljubav krili.
Sjedio sam, nijem, jedno pitanje, vrtio u mislima,
kao zadnju kovanicu, u poderanom džepu naše prošlosti.
Da li ti ja, ljubavi nedostajem ?
Poseg`o bih za mobitelom, sebično, željan glasa tvog`,
a onda bih stao, i svatio. Ti si, dugo, sinonim onog`,
što nazivaju srećom. Nisam mog`o, da budem bura, tvome moru,
opozvao sam svoje vjetrove, i ostavio te, u mirnoj zori, da se posvetiš,
onome tko te zasljepljuje, i govori ti, da te voli više od mene.
Vratio bih se u svoje odaje, četri hladna okova, kavezu duše robovske,
pitao bih se. Da li ti ja, ljubavi nedostajem ?
Govorio bi hajvan sebi, lagao bi se, da si se pokajala,
jer strano more, ne može paziti jedra tvoja, kao što sam ih ja, pazio,
a onda bih još jednom zast`o. Hej, pa ti tom` moru, davno si se predala.
Zašto onda, uopšte postojim ja, ako polako presušujem, ako nestajem,
Luke moga mora, nema tko da obraduje, da ljubav svoju iskrca na obale,
prije zore i svitanja. Da mi bude utjeha, i zora sumorna, pa da u njoj,
mirno, dušu uspavam. Da morem zaplivam, da se ponovo zapitam.
Da li ti ja, ljubavi nedostajem?
Nema komentara:
Objavi komentar