Ti, ja, ili neko treći

  Molim vas, više ne pitajte, za autora prošlosti moje,

djelo njeno, je skriveno, sahranjeno duboko u meni.

Sahranjeno sa tajnama našega svijeta, sa uspomenama,

na dane, kada rukama svojim, pravila je čovjeka od mene.

Zakleo se ne bih, jer slagao bi sebe, a kukavica nisam da priznam,

da mi nedostaje, još jedan potez kista, da primim oblik bića.

Bića, kojeg  je slikala maštom svojom, dok me je ljubila,

dok je na uho tihim, nijemim glasom, sve govorila. Da ne postoji kraj.

Tada bio sam sasvim siguran, a onda ostao sam sasvim sam.
Ali eto, čudo Božije, bila mi je jutarnje sunce, pospano u sumorno jutro,
budilo bi, jednim svojim osmijehom, rosu sa moga lica. A onda, svjesno,
ili ne svjesno, poigrala se emocijama mojim, i u trenu, spustila kiše.

Vrijeme je u jednom trenu stalo, tad sam je i prvi put svjesno slagao,
da ja, biti ću uredu, samo da je pustim, da poleti, svome nebu,
da osjeti čari života, jer sam mislio, da sve što sam ja joj pružio,
bila je šaka pijeska, koja brzo se provukla između prstiju, i nestala.

Da je vidim, pitao bi je. Ti, ja ili neko treći ? Ali uvijek isti odgovor,
dobio bi, da za sve je krivo vrijeme, jer kako ona kaže, proleti,
i sve se promijeni, samo je moja ljubav ostala ista, tu u meni,
za koju je ona znala da postoji, ali je prihvatit tada nije htjela.

Nedugo posle svega, pronađe novi dom srcu svome, a ja, osta sam.
Žudeći za njom, kako bi ponovo mi se vratila, gubio sam nadu, ali ljubav nikad.
I ne znam više ni sam, na šta sve bi ličilo, da li bi slika, ikad bila ista,
možda i bi, kada bih opet bio njeno platno, razastrto na volju njenu.

Pa neka slika, do kraja života, a posle neka me zakopa živa,
tamo u hram uspomena, gdje i jesmo zaostali, ali ovaj puta,
s drugom i sretnijom pričom. Zajedno, do kraja života,
ali to je samo san, i mit, o kojem godinama mogu maštati.