Sanjah sinoć mila majko,
ljude, plaču i mene nose.
Ruke su im bile krvave,
moje vezane, tijesne, poput kože.
Slutim kraj mila majko,
čujem smrt, kako šapće mi ime.
Jel to došlo vrijeme majko,
da se i ja oprostim sa svime.
Jutros gledam babu svoga,
ljubim mu sliku, i plačem majko.
Sve bih dao, samo još jednom,
da ga mogu zagrliti jako.
Znam da znaš mila majko,
sin, koliko vas mnogo voli.
Zato obriši suze , i ne plači,
jer i mene manje će da boli.
Moram ići sada majko,
nevolja se ovdje sprema.
Pismo ovo ako dobiješ,
među živima, mene više nema.
Nema komentara:
Objavi komentar