Noćas! Noć prije, i noć sutra.....

Tako mi dina mog`, sinoć nisam dao oku mira,

 A ono bezobrazno, meni u inat, dužno nije ostalo,
zoru je udaljilo, i sve suzama naplatilo. Tako me kaznilo.
Svjedok mi je Allah . Sinoć, ove riječi, pisao sam njoj.

 Prevarit` se nisam dao, mjesec, nije me uspavao. 

Sinoć sam ljubavi, ponovo bio jedini tvoj.

Sve dok krvavo jutro, budnog me nije zateklo,

 i na mome ramenu, zaplakalo.

Sve je nestalo, a sinoć bili smo ponovo zajedno.

Zajedno, u mome svijetu slova, ti, ja, i naše malo nebo.

Granica ljubavi moje, u koju sam se, jedino, tebi kleo.

do koje, sam te volio. Jer me to nebo, živog pokrilo.

Pod njim hodam ulicama našeg grada, gdje si otavila uspomene,

da me čekaju, kada umoran, dođem, u nadi da te tražim,

tamo, na istom mjestu, gdje si leđa mi okrenula, i ostavila sve,

a ja , tada najviše sam te trebao, a to ti , nisam rekao.

Pustio sam te! Rekao da, bit` ću uredu, jer htjela si, da to budem.

Ustvari pustio sam te, jer bio sam spreman sve učinit, za sreću tvoju.

S` suzama u očima, jecao sam, jedva izgovarao, ali opet uspio te upitati.

"Da li ćeš biti sretna, ako se sada rastanemo?" Znaš to i sama.

Znam, da znaš. Rekla si mi da hoćeš, ako ću to, i ja biti. Sjećaš se?

Tad` sam ti prvi put` i lagao, jer sam znao da neću biti, jer sam te volio.

Ali zbog tebe, sam mor`o, nisam  više mog`o te tušiti,pa sam te pustio

da poletiš i nestaneš, baš kao i ja što sam, morao posle tebe, nestati...