Sitne kapi, slijevale su sa usana,
svaka od nih, na papiru je zastala.
Zastala da bi zaspala, da bi postala,
strofa moja najdraža. Strofa sa slovima,
tvoga uzvišenog imena.
Zastala, kako bi opstala, kako ne bi isčezla, jer,
gotova je prestava, ali u mislima, još odzvanja,
slika i prilika tvoga talenta. Vještog talenta,
pretvaranja i obmana, mene, smrtnika hajvana.
Što nije vidio dalje od nosa.
Sad bih rekao kriva si, jer si me lagala,
ali lagala, svatam kao varala, i tako u nedogled,
ne svatam, čemu više si se nadala. Nisam postojao ja,
u tvojim mislima, savršen kakvim si me opisivla.
Zašto si se onda nadala?
Jer savšenost moja, bila je od magle zavjesa,
ali ne tebi ,ni ljudima, nego meni da ne gledam,
kako me prodaješ i propadaš, kako postaješ,
prah i zaborav, dok ostajem sasvim sam.
Savršen, stvoren za ljubav i jad.
Na mene svoj grijeh nisi prišila,
niti si moj obraz umeljala, sramotom, što si meni,
iza leđa spremala, a posle uradila. Ja ostajem nasmijan,
ali ti se zapitaj, boli li te, odraz u očima ogledala.
Kad ispred njega, ostaneš, kao i ja , sasvim sam.
Zato ne krivim te, jer budala sam bio ja,
očima slijepog čovjeka, gledao sam sve,
osim oko mene, šta se dešava. Zato nisi kriva ti,
kriv sam ja, i tako neka ostane, tajna i laž,
neka dobiju, ali ne zaborave , draž i čar.
Nema komentara:
Objavi komentar