Makar zadnji put

Tako mi svega, tu noć, plak`o sam, k`o nikad u životu.

U hiljadama suza, umio sam lice umorno, a sad ih puštam,

neka teku, neka isteku, kad` mi, vratiti je neće, a tako mi nedostaje.

Nedostaje mi moj mali anđeo, koji ljepotu naše ljubavi,

nosio je na svojim krilima, moru u dubine.

Tražim je Gospodaru moj, koračam stazama bez cilja,

u praznim pogledima, karnevalu ljudi, nalazim se i ja,

i vidim isušena lica, bez ljubavi, samo mržnja u očima,

svaki me prevario, a ni jedno nije njeno, nasmijano,

nježno, s pogledom dječim. Takvo postoji, samo jedno.

Uzeo si mi nju,a s` njom i sve, što imao sam u životu.

Obraćao sam Ti se, ali nikad zbog sebe, nego zbog nje,

molio Te, za njenu sreću, a sebe sam zapostavio.

Sada molim te, u ime svoje, vrati je, bar na tren, makar zadnji put,

da joj kažem da mi nedostaje, i da još nisam, prestao da volim je..

Da joj, kažem , da nikad neću prestati, jer to što smo imali,

imali smo samo mi, ona i ja, i naš mali svijet ljubavi.

Ali nekom je to smetalo, pa sve što postoji, mora da završi,

i sve što mirom svojim teče, mora da presuši, pa tako i ljubav,

naša odjednom, nebu se zaputi, i u njemu ostari.

Gospodaru , makar zadnji put, ja Te molim, ne predugo,

samo jedan sitni tren, da je vidim, kako je, da li i nju sve ovo boli.

Pa poslije, pusti je, neka ide morem svojim, obećanom od sudbine,

ja ću nestati, sve dok , ponovo mi njeno lice, ne zafali,

dok ponovo u srcu se ne užari, osjećaj koji nedostaje mi.