Pričaj mi...

Pričaj mi o životu, o posjedovanju, vlastitog sebe,

o tome kako je lijepo biti leptir raširenih krila, u moru vjetrova.

O slobodi, nebeskom prostora, kojem svakoga narednog jutra,

ti iznova se vraćaš. Pričaj mi, a ja ću , pažljivo da te slušam.

I da upijem svaku tvoju riječ, koju olako prevališ preko usana,

jer ne osjetiš njenu težinu, koja neznatno tebi, srce moje potopi,

i pretvori u prah, jer je krhko, krhko poput stakla, ali umije da izdrži,

da se neraspe , poput usijanih bisera, što niz lice kapaju.

 Ti bar nemaš šta izgubiti, a ja izgubio sam sve, i to bez kockanja,

formalo prepušten životu, sve sam izgubio, i što sam posjedovao,

i ono što nikad moje bilo nije, a tako mi se činilo. Rekao bih da te razumijem,

ali ne mogu tebe lagati, jer život tvoj i moj su dva svijeta, samo moj, je tamni.

Jer ne poznajem postojanje Božijeg roba, ne raspoznajem sebe više,

u odrazu ogledala, jer to nisam ja, a takav se činim, jer sam u zabludi.

Naviko sam na ljubav, ali ona mi se otela, isparila iz ruke, kao poslednja kap,

na užarenom suncu. Tako olako je nestala, i više nikad se nije pojavila.

Za kazat imam mnogo, ali pola od toga je fraza, utvara, koja me slijedi,

upada mi u riječi, pa sebe uvjerim da sam to ja, ali ti ne vjeruj.

Jer ja za reći nemam više nista, i riječi su me napustile, i sve nestaje,

jedino ja sam zarobljen, i čupam svaki djelić ove kože, ne bi li života ugledao.

Jedino ti možeš mi tu pomoći, jer iza tvoga pogleda slijedi prihvaćanje,

i ja to znam, ali u jednu ruku bojim se odbijanja. Ne teče med i mlijeko,

rijekom moga života, i to je ono što savjest mi peče, i čije posljedice boli.

Zato molim te, uputi mi ljubav i razumijevanje, da se trgnem iz ovog ružnog košmara.

Pa da i ja mogu da ponovo zavolim, da prestanem biti živi mrtvac, 

što luta i zapliće koracima , ispod ovog usijanog neba. Povedi me ,

tamo gdje ljubav samo postoji, jer osim ljubavi meni više ništa ne treba,

jer sve sam izgubio, jedino gram nje, još čuvam ispod kože. Za takve kao ti.