Kišni šaptač

Sumorno jutro, i ponovo  tamna zavjesa, na mojim očima.

Magla je, u gluhoj dubini, pregršt lica, igraju, igru stranaca.

Ta nijema slika, postala je svakodnevnica. 

I hiljade novih stranaca, u meni svakog` jutra se rađa,

sve dok prva kap rose, ne padne s` mojih kapaka, 

i ja sam stranac. A tek onda postajem realan.

Rekao bih, realni pjesnik slijepih ulica, tu u čoporu gladnih stranaca.

I najzad smognem snage, uspijem razbijesniti, duboko u sebi,

riječi zdravog razuma, kako bih sebe razumio.

Kako bih razumio, kišnog` šaptača, jesenjih noći,

stranca, u vlastitoj koži, polivenom trncima, veličine,

grijeha čovjeka milostiva.

Čovjeka, ko`i je ih budio, samo jednim pogledom,

slijepog djeteta. Uspio sam vidjeti toliko toga,

dok su mi umorne noge, šetale kaldrmom, koju bih nazvao sudbina.

I svakim korakom, bih iznova, ne sebično rasipao boju svojih snova,

po platnu života, nebi li kočano iz njega se rodila slika. 

I bila bi, da sam je uspio dovršiti.

Ni sad` kasno nije, još uvijek sve je isto.

Isti grad i ulica, noć i slijepa lutalica, tu pod svjetlima,

što još jeca i drhti dok izgovara, stihove kišnog šaptača.

Kišnog šaptača, kojeg još ne razumijem. 

Kako je krenuo putevima, tvrdoglavosti i ponosa?

Kako je ih bijedno podcjenom kupio?

Teško onima, koji su kao i ja, odjenuli odore,

tvrdoglavosti i ponosa. Jer obje znače, po jedna kap otrova,

a lako smete, sa svakog` puta, a vodi putem vlastitog ponora.

Riječ o pahuljici

A im`o sam, samo korak,

da prebolim tu mrtvaju, okovanu snjegovima.

Ljudi su oglušili, postali su imuni,

i oholi na prokletstvo, pa sve je postalo,

jednako bezvrijedno, koliko i sveto.

Jedino ona je ostala nevina,

nikom kriva, što je Bogom poslana,

da bol nanese pojedinim` , dok drugima

lice krasi la bi suzama radosnicama.

Ja je nisam krivio, al je nisam ni volio.

Na dlanu vlastitom, sam je drž`o,

bila je sitna, krhkra, i svakim trenom se topila.

Ne stajala je, svakim treptajem oka,

postajala bi jedna suza više,

u moru suza, koje bih prezžvjele.

Samo ona nije.

Samo ona je morala, 

da dušu izusti tu na dlanu mom`.

Kad su sve druge pokorile,

sve što zemljom je hodilo,

ja sam na dlanu svom, nju ubio.

Tu bijelu pahulju, 

koja padala je tog` jutra,

ja sam zaboravom pokrio,

a kunem se, svjestan sam bio,

ali jednostavno, je nisam volio.

Mrzio sam i nju i ostale,

ali nisam snage smog`o, 

da im se suprostavim.

Jednostavno su prekrile sve,

što bilo je u meni, i oko mene.

A ja nijemo sam staj`o.

Staj`o i gledao, kako sve nestaje.

Ček`o, da sve prohulji, prije ili kasnije,

ipak znao sam, da bliži se proleće.

I ako zima bila je..

Kamen

        `ej mirna dušo noći ove ,

    udahni tihi vjetar s` planina ,

kojima odjekuju slova tvog` imena,

       Poslušaj žubor stihova,

tog usamljenog planinskog izvora,

   što koracima vojnika , žubori,

  korača, i gine s` mojih usana

Reci mi ! Gdje noću skrivaš , 

stidljivo lice, od pogleda nijemog mjeseca,

što s` visina ljubav moju nosi tebi,

poput vjetrova , dalekog` istoka?

Reci mi! Gdje se to snjegovi tope ,

      od vreline tvog` pogleda,

             koji je sposoban, 

    kamen u prah da pretvara ?

       A isti prah, krije od kamena.

    Kamena što je hiljadama godina , 

         udaljen od voljenog` mora,

kojem pokloni ljubav, svih sedam svjetova

Kamena, kojem poklonih sebe ,

svoje poslednje putovanje,

u tim teškim i hladnim noćima,

a sve zbog nedostajanja.....

Nedostajanja! Tvog` ljubavi, nedostajanja!

Starac

Ne! Ne pitajte za mene! Ja sam samo, sijedi starac,

što osim kamena svog`, nema kome brigu da pokloni.

Koji osim, štapa neumorivog, nema na kog` da se osloni.

Čekaj! Pa, to si ti, uveli cvijete moje mladositi.

Moja jedina ljubavi. Jedina, moja ljubavi.

Ali u tvojim očima, ja više sebe ne vidim!

Tako malog. a uvijek si govorila, da u njima bio sam veliki.

Pa reci mi! Šta se to desilo? Gdje smo mi nestali?

Zar su usne od meda, mogle me, tako jako povrijediti?

Zar su riječi, od kovanog zlata, tako smjelo, mogle lagati!?

Nikad`, to neći svatit i moći da prihvatim!

Jer znam koliko smo jedno drugom obećavali,

i koliko smo bili sigurni, i nismo željeli,

da osjetimo ivicu ponora, na kojoj smo hiljadu puta sjedjelji.

A pogledaj sada! Ja sam tu, na istoj ivici, sam, bez ikog.

Nemam kome ljubav, da udijelim.

I ovo nije prvi put, da se osjećam, bezvrijednim.

Toliko ih je bilo, pokušalo me spasiti, a od svake pomoć sam odbio.

Pa i od onih od kojih to nisam trebao, ja sam pobjego.

U maleni svijet, svoje realnosti, gdje smo uvijek bili sami ti i ja.

A sad tebe više u njemu ne vidim!

Zašto? Jer oči u kojima sam bio tako veliki,
uspjele su me slagati. Postali smo stranci.
A uvijek smo govorili, da to nećemo postati,
ali jesmo, i nadam se da će gladne oči, to svatiti.
Nisu morale, a odlučile su se prodati.

Pjesma pratilja

Rek`o sam , da će moje riječi, vječno da te prate,

ma koliko ti želila, riješiti ih se nećeš moći.

Tvoje lice, još mi naumpadne,  u sitne sate,

dođe mi u san, u najljepšem dijelu noći.

Nisam znao, o tebi baš ništa, 

samo ono, što očima sam vidjeo!

Da si prelijepa, kao najljepša Božija slika

al ti ne rekoh, koliko mi se to svidjelo.

Nisam stig`o, osto sam bez daha,

kao da u najmanju ruku pred Božanstvom stojim.

Tebi djevojčice, nepoznata mala,

ovu pjesmu poklanjam, meni da te vodi.

Ili barem sjećanje, na tebe da imam,

kad mi nemila zora, sve snove pokrije rosom.

Tebe da se sjetim, djevojčice mila,

da mogu da tugujem, za tom tvojom kosom.

Ostavljam ti pjesmu, na mene da te sjeća,

da nismo stranci, u izgubljenoj sreći.

Jer pjesma ova, od svega je veća,

ona će  najviše, o meni ti reći.

4.novembar

Tiha jesen, u meni se snila,

s` opalim lišćem, šapuće i sanja.

Reci mi neznanko, lijepa i mila.

Gdje je to početak, ovog bolnog kraja.

I sve se svodi, na izgubljenu nadu,

na trag u beskraju, za kojim žudim.

Pokaži mi put, ti lijepi insanu.

Put na kojem, razum, od ljubavi poludi.

Samo jedna istina, u riječima se skriva,

lukavom igrom, srce mi je udomila.

Reci mi ljepoto, ma gdje god sad bila.

Zašto me sebičnost, od ljubavi odvojila.

Zar sam proklet, što voljen nisam bio!?

Zašto sam ostao, tamo gdje nisam htio!?

Jesu li meni obećane, kule i gradovi, bile sitne laži!?

Molim te neznako, ti mi to kaži!

Poslednji šapat ljubavi

Umjesto tebe, uspavana jesen, 

pred prvi snijeg , u zagrljaj me primila.

Mantil od tuge, mi odjenula, 

sa vrlo malim krilima.

 Jakim, ali malim krilima.

tog` uspavanog Fenixa, jedne nesuđene ljubavi, 

što iz pepela je ponovo probudila.

Probudila, i naslutila, crne pahulje, 

iz očiju mrtvog viteza, kog` duboko,

u  sebi, sada osjećam. 

Pitam se! Gdje je, sva ta mašta nestala?

 Razigrana, na platnu nebeske ljubavi,

koja nas dvoje je krasila. Reci mi. Ako znaš?

 A ja znam, da ti to znaš.

I još od prvog dana, 

si znala, da nemam snage za kraj. 

Iako sam ga preživio.

A preživio sam ga, da bih sebi dokazao,

 koliko sam zapravo slab,

jer sam te izgubio.

Jer sam danas, po drugi put,

bitku za tebe izgubio.
jer sam , po drugi put,

 jedina, sebe živog sahranio!

03.11.2013

Moja jedina

Ti! Djevojko mojih snova, tihi šaptaču rijeke,

što žubori mi iz njedara. Ti, nedostaješ mi!

Nedostaje mi svaki dan, proveden s` tobom,

koji pretvorimo u sate, a sate smo sebično,

satkali u minut, a minut u sekund, u vječnost,

koja nam nedostaje.

Mjeseci su opali, s` grana ovog trulog jasena,

što prekrio je snijeg, u meni. Jedino ti,

ostala si tamo, gdje sebi sam rob,

a robovo sam tebi, i tvojoj ljepoti.

Jedino ti, znala si da spoznaš, slabost,

ovog krhkog srca, što voljelo je tebe,

a mene je zbunilo!

Lukavo, s` par jeftinih riječi, mogla si me kupiti.

I onda kad se pretvaram, da sam nedodirljiv,

najranjivji bio sam prema tebi. Uvijek si me imala,

ali to nikad, nisi znala cijeniti. I onda kad`

trebalo je, sve napustiti, te surove korice,

našeg ljubavnog romana, kad je trebalo zatvoriti,

ja pripad`o sam tebi.

Da, jedino tebi! Kao što i sada ti pripadam.

Kao što i ove riječi ti pripadaju. Znam da ćeš se prepoznati,

u njima, jer njima sam te volio, i zbog njih sam te izgubio.

Zbog njih sam, sam, bez tebe, tog` dana ostao,

jer ih nisam izgovorio, a trebalo je,

da ih prevalim preko usana.

Možda bi i ostala, moja jedina.

Kao što i jesi, jedina, ali jedina,

u mom srcu, a daleko od njega,

jer tko zna, gdje si sad.

I da li, se još uvijek zapitaš,

volim li te, isto kao, što volio sam te nekada.

Možda bih ti i ja rekao.

Da još te volim, isto kao nekada.

Moja jedina...Moja jedina

Svijet ljubavi

Znaš? Ironično je to!

Uporno pokušavamo,razumjeti jedno drugo,

a nismo ni malo slični, nit` različiti.

 Ustvari smo jedno, satkano u dva lica.

Nekad mi se čini, da bi te tvoje oči,

rekle mi puno više od riječi.

Al` ja ih ne čujem, niti riječi,

mogu smireno da doživim.

Zbunjeni smo! Ponekad, trudimo se,

da jedno drugo, žive sahranimo,

u mrtvaju, te naše, ne orijentisane,

tragikomedije. A ustvari se volimo.

Volimo, bez poricanja, te ljubavi,

a opstati ne znamu, jer smo prokleti.

Surovo sebični, što u strah smo stjerani,

i tamo, jedino još možemo opstati.

A opstali smo, jedino da bi se nadali.

Da za nas, postoji bolje vrijeme i mjesto.
To neko obećano, bolje sutra, u kojem,

nikako da se jutrom probudimo.

Možda mi i ne zaslužujemo više.

Baš zbog te ljubavi. Te proklete ljubavi.

Kojoj nismo vijerni ostali, a nadali smo se,

da nas neće izdati. A izdala nas je! 

A mi smo samo gledali, i gledali,

kako u jednom trenu, cijeli svijet,

postaje, svijet izgubljene ljubavi.

Jedne velike ljubavi!

Jesenska

Da li bi mi vjerovala,

kad` bih ti rekao,

koliko jesen sam zavolio?

Vrijeme je! Jesen je,

doba odricanja i preporoda.

Pogledaj, sve se mijenja,

priroda se odriče svega,

što krasi njen osmijeh.

Zašto to ne bih i ja učinio?

Opale sate bola, ću ostaviti,

na pragu ljubavi, srca slomljenog`.

Ne želim tu mrtvaju više udisati!

Jesen je, i nebo jedino treba žaliti.

Jedino ono treba i mora plakati.

Mora saprati, sve loše , što se dešava,

tu, u mome srcu, što žar je ugašeni.

 Reci mi. Kakve su noći u jeseni!

Čuo sam da su hladnije u samoći.

Lica u očima

Nisam tražio,

 tvoje razumijevanje i oproštaj.

Razumjela me nebi!

 Kako bi mi oprostila?

Duša nek` mi je prokleta.

Jer ja sam skitnica, skriven u riječima.

Tu sam ostao, od onog momenta, 

kad me je ljubav izdala.

Zašto si mi vjerovala?

Zašto bi svoju dušu izdala?

I život se potrudi, ponekad da udahnem,

dušom, miris ljubavi. Ali kratko.

Tek toliko da me ne omami.

Da ne zaboravim.

 Čiji sam čuvar ljubavi.

Molim te! Ne govori.

Večeras riječi su suvišne.

Bez glume, bez pretvaranja,

skinimo maske, sad smo sami ti i ja.

U tišini, ovog našeg sivila.

Pusti samo,
Suzne oči neka govore,

nek` daju nam odgovore.

Zašto nas ljubav više ne zove.

Zašto smo izgubljeni oboje.

Jer u njima pročitam više,

puno više od riječi sa usana.

I kada padnem u koštac,

sumnje i negodovanja.

U njih sam siguran,

one su daleko od laganja.

Grešnik

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Griješim Gospodaru moj, svaki korak me vara.

U inat sebi prkostim, a tu, nema mi kraja.

Sve što imam, osuđujem, moram da porušim:

A sve me boli Gospodaru, i nanosi mi bol duši.

Zar sam osuđen Gospodaru, da bol drugima nanosim,

zar ih sretnim, ja ne mogu učiniti, i mir da im poklonim.

Reci mi molim Te, gdje je put svjetlosti Svevišnji,

spasi me molim Te, prije nego dođe dan posljednji.

Oprosti mi Gospodaru, kad već ona to ne može da učini.

Šejtan me zavede, pogledaj suze, kojim grijeh pokušajem saprati.

Oprosti mi Gospodaru, jer Ti Si, uistinu najmilostivi,

izvedi me putem Svojim, da mi duša poleti mirnoj visini.

Amin!!

Pjesnik noći

Čekaj, pa ti nečuješ, stihove, što sljevaju mi s`usana.

Nekad oni kriju više, puno više, od riječi isprepletenih slovima.

Tu ćeš naći mene, ljubav, bol i tugu, u mojim očima, ali i čežnju,

kamena koji govori, koji recituje, stihove ove ljubavi.

Ne trudi se, mene pokušati razumjeti, jer ja sam nestvaran,

i jedino ljubav, izranja iz mojih rebara, i silno želi da te zagrli.

A mnogo više smo mogli mi! Puno više od ljubavi!!

I priznajem pred svjedocima, da sam željan te ostao, moja jedina.

Niko, nije mogao, da utemelji, postojanje jedne ljubavi. 

Taj kamen temeljac, duboko sahranjem u meni.

A ti? Ti si ga zamijenila! I s`tobom ostao sam, vjerodostojan,

sebi, a i drugima. Ali najviše sebi, jer ta bol bi me ubila.

Bol, koja tebe mi je oduzela! Znam da se sjećaš, kišnog proljeća.

A znam i ja, koliko sam željan te ostao, i koliko me boljela svaka nedaća,

i svako moje razmišljanje, utemeljeno prema tebi, kajanje, i obmana,

drugih likova. Likova u kojima sam vidio tebe, a nijedan nije bio ti.

Zato molim te! Oprosti mi, jer jedino ti, razumiješ postojanje ove ljubavi.

Jedino ti si sposobna, da razumiješ riječi, nijemog čovjeka, što progovara,

a da usta ne otvora, i  da te samo jednim pogledom, mudro pročita,

a da ti to ni ne znaš, da toga nisi ni svjesna.

Idem sad, noć je zaspala, a zora mi se čini, kao obmana,

u snovima, sve bolje mi izgleda, bojeno tvojim bojama,

tamnim očima, i nevinim pogledom djeteta.

U snovima, sve počinje iznova, i kad je kraj.

 Ljubav, doživi novi početak, i novi sjaj!

S` posvetom!!

Kad smo bili djeca

Sjeti se, kad smo djeca bili, koliko smo prezirali jedno drugo.

Prkosno, i zbog ljubomore, udaljiv`o sam te od sebe. 

A prošlost je čudna, uči nas mnogo tome; rijetki su oni,

koji upijaju svaki njen savjet, i svaku kockicu, poslože,

tamo gdje joj je mjestu, da ima za pamćene, cijelog života.

Zaboravio sam te! Priznajem, jesam! I ne bih te poznao,

da sam te sreo, danas ili sutra, u leglu stranaca.

A ti mene nisi zaboravila. Još se sjeća svega,

sega od onoga, kad smo bili djeca. I vjeruj mi, sad mi je žao,

što smo odrasli. Žao mi je, što sam ja tebe zaboravio.

Ali eto, putevi života, su čudni, pa na kraju, ipak, negdje se ukrste,

sretnemo jedno drugo, pa smognemo snage, da se razumijemo,

da svatimo, kako je to bilo, kad smi bili djeca.

Radujem se tome, iskreno, novog prijateljstva nikad mi nije dosta,

ali ni onog, što davno je ostalo, izgorjelo u sjeni pepela.

Šta više mogu da ti pružim, osim ovih par riječi.

Dođe mi to, kao emanet, na to, što sam dozvolio sebi,

da izgubim to neko, nesvrstano prijateljstvo, koje smo, 

u najranijom mladosti, mi imali. I priznati nikad neću,

kad bih se mogao sjetit, da sve je bilo mnogo ljepše,

kad smi bili djeca.

Sehara sjećanja

Razmišljao sam dugo! Gdje to plove, pjesme mladosti moje.

Satkane, u staklenoj boci mojih snova. Kojem moru se raduju?

Kojoj to obali, tugu donose? Opet ostajem, omamljen tišinom,

glavom bez obzira, bez ikakvog odgovora, sasvim sam, na pragu,

jedine sobe, koju nazivam tuga.

  Stajao sam hiljadu koraka, od prijestolja, koje nazivaju,dostojanstvo. 

Smiren i siguran, da sam te, stjerao u kut zaborava.
I priznao nikad, ne bih pred ljudima, tu pakosnu istinu. Jer slagao bih sebe!

 A slagati ličnost, vlastitog identiteta, značilo bi jedno. Opstanak!

Al` sam se prevario! Sad zavisim od toga, što drugi nazivaju nada.
U njihovim očima, puno više, u mojim, samo riječ od četiri slova. Vjeruj mi, nije ni malo lako.
Duša mi dođe, kao meka tkanina, natopljena u alkoholu. Grešna, zbog jedne ljubavi,

o kojoj smo maštali, a ostavili smo je na cjedilju.

Ne znam više, ni kako da krenem dalje. Svaki korak, vraća me tebi,
 a svaki naredni, čini mi se kao i prvi. Ne vjerujem više,

u mit o ljubavi. Ne vjerujem više nikome, pa ni sebi. A s` tobom,

sebi sam najmanje vjerovao. Jer imao sam tebe! Tebe, da mi budeš,

mir kad god, u mislima zalutam, znao sam, da sebe, tada, najmanje ću slagati.

Heh! Sve je to bilo, idealno zamišljeno. Na starom papiru,

ovog života, jedino što imalo je boje, bila je naša ljubav.

A eto vidiš, koliko pohlepan život zna biti, pa uzme sve,

pa i tu našu ljubav, hladnom kišom, s` papira je saprala.

I ostavila nas, miljama daleko. S` onim, što danas nazivam,
sehara sjećanja!

Prijatelji

Sjeti te se prijatelji moji, kako smo rasli skupa. 

One naše dječije maštarije, rijetko kad` bih pretvorili u javu. 

A toliko smo toga, zajedno sanjali! 

Pretvarali smo se, da cijeli svijet, imamo pod nogama.

 I jeste, u jednu ruku tako i bilo, osim nas, niko drugi nam nije bio važan.

A sad se bojim, prijatelji moji, bojim se starosti, 

i njene pakosti. Bojim se da ću vas izgubiti.

Bojim se da će mi nedostajati, vaši savjeti, 

o životu, curama, i nevoljama, koje s` njima bi dolazile,

 bojim se da će mi usfaliti, oni iskreni ispadi, neke opklade, i grčeviti smjehovi.

Vrijeme me gazi polako, svaki korak vremena, 

sporo i bolno, prelazi preko mojih leđa,

i vi to znate, zato me i čuvate, zbog toga se i plašim, 

da će mi to, najviše nedostajati.

Ni sam ne znam šta bih bez vas, a toliko toga, 

poželio bih još da uspijem sa vama.

U nadanju je moja čar, jer se nadam, 

da ono što ja osjećam, većina krije unutar sebe,

i samo onda, kada je to potrebno,

 kad osjetite, da srce se uznemiri, a ruke drhtave,

ispuste, riječ na papir, tiho i nježno mi poklonite tračak svjetlosti, 

da me oživi, i uzdigne.

Zbog toga ste i vrijedni, svakog dijela duše ove. 

Jer sve prolazno, svama zastane u momentu.

S` vama, nikad nisam sam. I onda kad vas nema, tu ste, 

u nekom čudnom kutu, srca preplašenog,

 s` potrebom da ga smirite. I uvijek uspijevate,

 a ja još uvijek se pitam kako.

Ne idi!

Ne idi, molim te! Ostani tu, barem još malo. Ono malo, koliko može, da stane u vječnost.

Jer sad si mi potrebna, i sad mi najviše trebaš, više, nego i`ko ikada, iako, ti to ne znaš.

Jer to, vješno skrivam, duboko unutar sebe, da se pogled ne zastidi, kad` te vidi,

da ne osjetiš, tu bol, sahranjenu u meni, koju trpim, a osto sam je željan.

Jer jedino tada, ja znam, da te nisam prestao voljeti. Pa i onda, kada cijeli svijet uvjerim,

sebe ne mogu. Jer sebe, najteže je slagati. I ti vrlo dobro znaš! Jer, ti si me tome naučila.

Ostao sam, usamljen, na rubu prošlosti, da sjedim. Da bacam, kamenje sa duše, u rijeku,

naše male ljubavi. Neostvarene ljubavi, ali opet najljepše ljubavi, koju smo imali.

Zato te molim, ostani još malo. Prerano ne odlazi, jer trebaš mi. Ne mogu srce da ubijedim,

da u njemu više ne postojiš, jer ni ono samo, ne želi da se pomiri, s` činjenicom,

jedne davne prošlosti, u kojoj smo zajedno zalutali. A ti mi nisi vjerovala! 

Rekao sam ti, i evo opet ću ti ponoviti. Nisam uspio da te zamijenim, a nisam te uspio ni preboliti.

Usamljeni dječak, još nada se domu svom`. A jedino ja sam, uspio dom taj zaobići,

jer sam vjerovao slijepoj istini, jer drugi su me slagali, a ja tome nisam tada, bio svjestan.

Kap alkohola, s` istinom, neće uspjet, u krv se mi saliti, ali slike ostaju, i negativi,

filma naše ljubavi. Jedne istrošene ljubavi, koju nismo uspjeli sačuvati.

Sad se nadam, da ću te moći prepoznati, u svijetu stranaca, gdje smo samo,

ti i ja realni ostali. Gdje svi glume, a glumci nisu postali, a mi smo uspjeli.

Jedno drugom, strance odglumiti! Zato te molim, ne idi! Jer trebaš mi,

bez tebe ne postojim, ne mogu živjeti, i ako mrtav živim. Uzalud kad to nisam ja.

Bez tebe, ne mogu da finalizujem poslednji čin, prestave, naše ljubavi.

Izgubljene ljubavi, koju vjerujem, shodno drugim uticajima, mi bi promjenili.

Promjenili, i zaveli, u anale uspomena, ovosvjetske umjetnosti.

Jer umjetnost je voljeti, ali mi to, nismo postigli. Zato ne idi, prije nego mi oprostiš.

Jednostavno je sve, što se jednostavnim prestavi!

Mnogi su mi sudili, ne znajući, nit` jednu riječ, o mom` životu.

Pojam postojanja, i prestavljanja, malte ne istim kalupom su pravili.
Zašto? Pakost i zavist, od davnina, nastanila je duše,

lica izgubljenih pogleda, zamršenih u mreži života.

A misli li ste, da sve je tako jednostavno. I jeste,

ukoliko se jednostavnim prestavi, ali bit` jednostavno,

ne može biti jednostavnije, nego što jeste! A mnogi su i to,

promijenili, pa kunu, sretne i ustrajale u ljubavi.

Kažem ljubavi, jer mnogi su na nju i zaboravili. Ako su oni,

to ne moram ja. Zato je ne želim zaboravit`, zbog toga,

ne želim te izgubiti, sada kada, sve je izgubljeno, i kada,

sve ponovo, u srcima, mora se izgraditi, da bi jednostavno,

se moglo, srećom prestaviti.

S` nijemih usana, samo ti ćeš moći razumjeti, nebulozne izjave,

čovjeka koji te voli. Ali i čovjeka, koji ne postoji.

Bar` ne bez tebe! Jer tko sam ja, ako razumijevanje, tražim,

u utjehi, u postojanju, nemogućeg, što me želi slagati.

Manje više, isti, kao i onaj, što bijesom, hvali se sa srećom,

misleći da je uspjeo, opskrbiti sebe, komadom isprošene ljubavi.

A nije je zaradio, nego kupio. Pa se prevario,
jer mu se osvetila, onda kad se najmanje osveti nadao.

Ali ja to neću dopustiti, jer pojam ljubavi, mi ne možete oduzeti.
Rodio sam se takav, i takav ću umrijeti. 

Ali ni umrijeti, više nije jednostavno, ako se jednostavnim ne prestavi,
jer treba umrijeti, od ljubavi. Tek onda ćeš svatit,

koliko si zapravo, znao i mogao svijet voljeti.

Pogled ljubavi

Živim, istina je, ali u strepnji, jer ovu zabludu što udišem,

neko viši, je stavio pod svoje ruke. Vremenski, sve je ograničio!!

I u trenutku straha, da propustiš, žarku želju, da udahneš život,

ne bivaš svjestan, da si korak od smrti, polako nestaješ,

i čekaš, da se sahraniš.

Igra riječi, sada mi ne vrijedi, jer me ne tješi, bar ne kao ti.

Rodio sam se, da bih mogao umrijeti, umrijeti od ljubavi.

Koliko god se trudio, probrani citati, svetinje i pakosti,

gore neće mi se uvažiti, kao stihovi nastali iz ljubavi.

Iskrene ljubavi!!

Zato, ti ih i poklanjam! Bez straha, dušu da izustim, 

jer je vrijedilo živjeti, pogotov danas u svijetu, lažnih ljubavi.

Ja osto sam vjeran, onoj pravoj, iskrenoj, i neprkosnovljenoj,

jedinoj, tvojoj i mojoj ljubavi, koju nismo ni započeli.

A silno želim započeti!!

Jer ti ne mogu odoljeti, jer ponovo želim voljeti!

A ti, toga nisi ni svjesna, jer samo jedan pogled, dovoljan je,

da presjeće nit` dvoumljena, ljubavi i koristi, i da se zaljubim,

a ja sam, upijao hiljade pogleda tvojih, i svaki mi je bio istio,

I prvi, i onaj posljednji.

Riječi pogrešne ljubavi

Ne misli da, me opravdava, grijeha moje mladosti,

 to što te gledam očima, zaljubljenog stranca, 

Zar smo spali na to, da budemo prijatelji?

A žudimo, kako bi jedno drugo, besprekorno voljeli.

Znaš? Toliko toga bih ti rekao,

 ali bojim se, nećeš me razumjeti.

Jer, ja sam sebe ne razumijem,

 pa kako bi me ti, mogla razumjeti.

Između ostalog, među nama,

 padne, kap prljavih riječi s` usana,

jer smo grešnici. Ti, što želiš voljeti,

 i ja, koji te želi voljeti.

Ali sve je to frustacija, kojoj ne znam odoljeti, 

Ipak, tjera me od tebe,

a ja, protiv nje, ne mogu se boriti, 

jer sam beskorisan a ti me, probaj razumjeti.

Moram nastavit, tamo, gdje sam zaspao, 

gdje sam sve položio, dok se ne probudim,

dok se ne trgnem, iz svijeta, 

gdje snovi su realnost, a realnost ne postoji.

Sve je to čudno! A ti me probaj razumjeti, 

jer izgleda, nije mi suđeno, ponovo da volim,

a htjeo bih voljeti, jer znam, da samo tako, 

čovjek ču postati! Nadam se da ću uspjeti.

Ali tko sam ja, ako to uspijem, 

bez tvoje ljubavi. Jedan, više manje, od onih,

kojih su sebe lažno prestavili, i sasvim pogrešno, 

svoju ličnost izgradio, jer nije, znao voljeti.

I ne želim tako umrijeti, s` riječima pogrešne ljubavi!!

Slika prošlosti

I sve mi je se činilo, tako stvarnim.

Kao, da sam rukama, neiskusnog slikara,

`pak mogao da na nebu, naslikam ti lice. 

Da osjetim bore, pod kistom mašte.

A pritom, da se ne prevarim! 

Da znam, da mogu umrijeti, s` tragom iza sebe,

po kome će moći, da me pamte, oni, što me nisu poznavali.

Nekad bih i zajecao, kad bi se našao, u iskušenju,

s` pregrštom mašte, u ateljeu u kojem sam te stvarao,

danima i godinama.

Uvijek bih se plašio, da ti ne dodijelim pogrešnu boju,

da ne bude kontrast naše ljubavi. Ljubavi, koju smo imali.

I kada sam mislio, da slika moje vječnosti, doživjeti će,

ushitrene poglede, i požudu, ti si me prevarila.

Volio sam te, i ti to znaš! Zašto, mi ogledalo duše, nisi ostala.

A sve smo mogli zajedno! Ti da poziraš, dok slikam,

svijet naše ljubavi. Sve, samo da si htjela, da si,

sačuvati me znala. Zamisli, rodili bi novi svijet,

novi smisao umjetnosti i ljubavi, našim imenima bi se zvao,

a mi bi bili ,glavni akteri, ne previše slavni, ali voljeni.

I kad nebi nikad, bili od drugih strana prihvaćeni,

znali bi da smo stvorili, nešto, što drugi nisu imali.

Što nikad neće imati, i što mi sada nemamo,

a što nisi znala sačuvati. Zbog toga, sam i prestao slikati!

I neću nikad, više slikati.

Grijeh tvoje pakosti.

Uzdisaj noći, upijam, gladnim očima,

dok u njenoj tmini, cujem eho bola.

I sve je tužno, tužno u neprospavanim noćima,

kako te nema, kako nisi više moja.

Nedosta je mi sve, što sam s` tobom imao,

i sve bih vratio, na trenutak vječnosti.

Ali nekad, u bijesu, nije mi te žao ni` malo,

nije, zbog tvoje, učinjene pakosti.

Zbog toga jesam, uprlj`o dušu svoju,

pa sam sa svojim, mislima se svađam.

Ne mogu da ne mislim, na sudbinu tvoju,

ali ne mogu, ni da ti oproslim, niti ću to ikada.

Korak svoj, na pogrešan put si stavila

maštat` si mogla, a pogrešno ostvarila,

Sad kad me nema, meni bi se vratila.

Sad kad odlazim, putem bez povratka.

I ne reci više ikad, da sve je lako,

jer nije , nit` će u životu, ikada to biti.

Svaki muku, častio sam plačom,

svaku vješto, od tebe, uspio sam s`kriti.

Ironija, ili sarkazam

Ironično je to, čime se prestavljamo! Nemoćni, između dvije vatre, r
atove vodimo. Između sarkazma i ironije! Zapravo i ne razmišljamo o tome!
Kojoj da se približimo, a da se ne opečemo?

Zašto? Jer smo pohlepni, pa pojam sarkazma i ironije,
 svrstajemo u isto, a opet kontra, onome čemu se nadamo da mislimo.

Reci mi! Da li si dijelila vrijeme? Onda, kad ga nisi trebala, 
prestaviti, očima, kojim si ga gledala. Ili si `pak, 
sve prepustila,dvoumljenu, između sarkazma i ironije. Možda! 

Možda si se odlučila, na blaži oblik svega. Priznaj!

Dijelila si sve, ali prioritete nikada. A ja nikad u njih spadao nisam.
 I ako si se tako prestavljala, i ironičnim glasom, hranila,
srce željno riječi, nisi mu dala, oduška, da stane i zapita se.
Do kojeg stepena si spremna ići, i gdje je granica svemu tome!?

Zašto je to tako? Recimo da, ljudi u pogledu na sve,
najmanje vide sebe, ali najviše na sebe misle. Svjesno ili nesvjesno,

to `pak neko viši odlučuje. Čekaj! Zar i to nije ironično.

Bit ću drzak, to mi je sarkastično, jer `ipak, misli nemaju veze s` Bogom.

Jesi rob, ali ne i tom obliku, da si podvrgnut, i prisiljen,

misliti kako ti on nalaže. Ipak si ti svemu tome presudila,

samo zašto si lagala, ako je sve bila zabluda, i neistina.

Zar si ti, morala biti, ono čega sam se bojao, 
i što sam izbjegavao, na svakom koraku, učinjenom.

Mit o ljubavi

Misli li su, da odrek`o sam se, tumačenja, mita o ljubavi.

Ne, ja to nisam, ali imaju pravo na svoje mišljenje, jer,

svako misli, ono, o čemu zapravo želi mislit`. Pa tako i oni.

Ali, zašto ja da se izdvajam? Iako, u pregrštu zablude žive,

smatrajući, da pojam ljubavi, može, tumačit svako, odvažno,

ležerno, i ishitreno na svoj način, ali mene ne mogu prevarit`.

Zašto je to tako? Zbog toga, što pakost preovladava, mnogim umovima,

pa s`tim i srcima, tijela bez duša. Dopuštanje, nedopuštenog, njihova je igra,

jer ljubav svrstaju tamo, gdje nikad` bila nije, nit` će biti, gdje joj mjesto nije.

I uporno pokušavaju, svesti autorite pod svoje ruke, pa svakom drugom,

ko im se nađe na putu, nameću supstveno mišljenje, a time narušavaju,

izvorno značenje, ljubavi. Ali mene, ne mogu prevarit`.

Jer ljubav nije, niti će ikad` biti, mjesto i vrijeme za jednu noć,

nije artik`l, na polici života, da ga se može kupit`. 

Ljubav je više od toga. Nije ljubav ni svetinja, kojom se kunete,

i koju uzdignute glave prestavljate, kad huljite, u srca povređenih.

a i u ona, koja je svrstavaju, u nestvstano, s` ciljem, da ih prevarite.

Ljubav je više, od onog, s` čime je vi poredite, i kakvom je smatrate!

Ljubav je požuda, za neznanim, kad` najviše riskirate, da ćete bit`,

s` njom pogubljeni. Ljubav je razumijevanje, sa samo jednim pogledom,

dva stranca, na trotuarima ulica. Ljubav je poštenje, pa i kad vas košta,

kada na njoj gubite, a gubite jer volite. Ljubav je i prevara, da vjerujte, 

da nešto takvo ne postoji, pa se kajete, jer  ste sebe slagali.

Ljubav je put, bez povratka, gdje razum prima, sasvim drugo značenje,

a srce, podliježe svemu, pa i njoj, jer drugačije ne može. Primorano  je,

da voli, jer samo sebi, tako naređuje. Ljubav je ona, i kada je nemate,

da bude uz vas. Kada najviše je trebate, da vas iznenadi, i kad je neočekujete.

Ljubav, je put do svjetla, u tunelu, svih propadanj. Ljubav je život, i bez nje se ne može.

Ljubav je ona!

Heroj

 Nisam se majko dvoumio,

u koštat kad sam upao, s` istinom.

I niko ne bi trebao se dvoumiti,

domovini život, kad` se bude treb`o pokloniti.

Jer ja nisam, nit` je i`ko drugi meni sličan,

rekao ne, kad je trebalo, ginuti za ognjište.

Majko moja!! Jel to znači da sam heroj?

     Nisam bjež`o, od smrti, a hiljadu put` strepio sam pred njom.

Dok mi se nije, od glavu odbila, pa me mladog zarobila.

Ostado ti sam, majko moja! Bez djece, bez žene, bez tebe bolan.

Bez babe jedinog`, da me spasi, od smrti, kad` pošalje je Bog.

  A sad sam, sam. Sam na ahiretu, jer sam život, morao da dam.

Da bi djeca moja, živjeti slobodna, danas mogla.

Zato sam majko pogin`o. braneći tvoj, i od Bosne dom.

Neka agresor svati, da Bosnu, u ruke nikom, bez krvi, nećemo dati.

Zato, me majko nema, da se obradujem, s` džamije kad me zove ezan.

Zato sam ovdje majko! Gdje ćeš i ti biti, i svi ostali, jednog dana.

Sve je to volja Jedinog`, sve je to majko od Allaha.

Zato majko, plakati, molim te nemoj! Budi ponosna, što sin tvoj,

postao je šehid. Što postao je heroj!!

Nek` ti je vječni rahmet duši!! 

Ljubav je svetinja!

Ne znaš ti, kako srce zatreperi od straha,

u jednom mahu, crnim misli, da će te izgubit`.

Ne bih poželio, to da osjetiš, jer to je patnja.

Patnja, u plamenu titranja, srca zaljubljenoga.

I nekad se zamislim, kad osjetim. Da nedostaje,

samo jedna riječ, za spokoj duše, da me umrtvi.

Jer tad sam, najrahatnij`. Tad mi je cijeli svijet ravan,

i sve oko mene, staje. Sat, svijet, i izgubljeni koraci.

S` tobom, ne znam gubiti, jer nemam šta da izgubim!

Sve, što ja imam, si ti! Bio bih bezobrazan, pohlepan,

proklet, i do drskosti sebičan, kad bih  žudio,

iz krajnosti u krajnost, rukom, da zagrabim više.

A to mi ne treba! Jer, nekad je lijepo, i skroman bit`.

Zar se u očaju, i očima, prljavosti, ovog trulog svijeta,

ne može, pronaći, put za budućnost? Može! Samo,

treba leđa poturiti, i bit` spreman, rizik prihvatit`.

Treba bit` heroj! Jer heroju, ljubav, u hladnom trezoru, čuva.

I nikad nećeš primjetit, tegobe, hladnih zidina. Jer to su nijanse.

Nijanse osjećaja, i razočarenja, a opet slast života, i ljubavnih,

maštarija, sročenih ,u srcima, srodnih duša, pod okrivljem mjeseca.

Svijet je malen! Barem, u mojim očima, a i vrijeme teče,

kao Bogom dat` izvor, što hulji, za srodnom dušom, svog` ušća.

A ljubav. Ljubav je `pak nešto drugo. Ljubav je svetinja!

I ne hvata, se u koštac s` njom, ukoliko se nije spremno,

do groba da se sačuva, i da joj se bude odan!!

Ti si ljubav, a ne, utjeha.

Gdje si do sad` bila? Ti usamljeni šaptaču, ulice mojih snova.

Da li imaš sliku o tome, koliko ja čekam? Da se trgneš iz svega,

i zalutaš, u dubine bistre vode, ovog mog` malenog srca.

Misliš, da je čovjeku lako, ustrajati u svemu tome? Eee, čudno je to sve.

O tome se  knjige pišu, a neki i ratove vode. A ja, ratujem sa samim sobom,

jer pokušajem obuzdati srce, da ne žuri k` tebi, prije nego ga pozoveš.

Recimo da je sve predstava, ti moja glumica, a srce ovo krhko, scena.

Kako bi odglumila, odlomak ljubavi? Iskreno, bez greške , ili bi `pak improvizirala, 

I prihvatila rizik, da pogriješiš. I upropastiš sve. Da li da ti poklonim ulogu.

Hmm! S` teškim pitanjem, bori se pamet, ali srce će pobijediti.

Ipak, ono odlučuje.  Kad? I zbog koga je spremno na sve,? Pa i na propast.

I ako u tvojim plavim očima, propast, prima smisao, ljubavi. Zbog toga ti se i radujem.

Jer miran luka, uspavanog mora, ne može da povrijedi zaspali čamac.

A zašto bi taj čamac, napustio taj mol, o kome visi, konac njegova mirovanja.

Jer ti si ta, zbog koje se i jest, vrijeme i okolnosti promijenile. Ti si ljubav.

A ne, utjeha!!

Jer drugčije, ne znam!

Ne misli, ako u očima mi pročitaš, 

stihove tišine, da miran sam.

Jer takva je igra. Korov zablude, 

srast`o mi je sa zjenicama.

Pa se pretvaram, da ne vidim dalje od nosa. 

Ja , drugčije ne znam.

Žedan sam, kraj izvora, a trebam samo kap, 

iskrene ljubavi, s` tvojih usana.

Samo kap, da u njoj plivam dovijeka. 

Da se ne osjećam, s` riječima usamljem,

i kada nisam sam,

Ali ja, drugčije ne znam, pa se pretvaram.

Da srastam, s` vremenom, korak po korak,

u tunelu nadanja, gdje svjetlo, ne znači kraj,

a prestavlja opstanak.

Gdje je ljubav, mrak, koji krije se u očima,

a ne vidim ga, jer se pretvaram,

da se mogu nostit`, i ako znam.

Sve je igra, koja čeka svoj kraj.

I zato ne misli, da nježno srce čovjeka,

može sve da podnese, ležerno, bez predaha.

Jer i to je laž. Laž, uspavana u meni,

ali opet titra, i čeka da se rasplamsa.

Jer drugčije, ne znam!

Tamo, gdje živjeo nisam.

Sve što imam. Ostavio sam tamo! 

Tamo! Gdje nikad, bio nisam.

Gdje sam mislio da jesam, a uopšte, bio nisam. 

Tamo, gdje sebe sam, slagao.

Kada rekao sam, da tu je moj dom,

a doma imao, nikad, na tom` mjestu nisam.

Sve je moje, ostalo tamo, gdje su rijeke, 

na pomoru bile, a nebo suzama se skitilo.

Sve sam to vidio, a promijenit, mogao nisam. 

Jer si me ti ljubavi, od toga odvratila.

Strepio sam, pod šakom sudbine,

jer njenu ćud, nikad spoznao nisam.

I ako sam u par navrata, izustio, da mašta moja,

gazi puteve pašnjaka sudbine, stvara prečice, vrelu ljubavi,

sve, što mene, mladog vodiše. Tamo, nikad stigao nisam,

Nikad, zagrabio vode,s` tog` vrala nisam. I ostadoh, ti žedan, ljubavi moja.

A sad me pusti, da umrem na postelji, gdje sam ostao, sam.

Jer nikog ne trebam, da me sažaljeva.

 Jer sam, sam se i rodio, i sam, želim, umrijeti!

Ali ti mi ne vjeruj. Jer bez pogleda tvog, ne želim se oprostiti,

 još te trebam!  Iako, ti to ne znaš. Ja za tobom, ljubavi,

polako, i dugo.,čini mi se predugo, umirem.

Trudim se opstati, udahnuti još malo, premalo ljubavi,

nebi li me nebo obezdanilo, nebi li jutrom osvanuo.

I opet, sve se bojim, da tebe s` postelje ne primjetim.

Bojim se da ću nestati, prije nego te zagrlim!

Bojim se umrijeti! Iako, već dugo umirem!

Tako to već dugo, na dunjaljuku biva.

Ne`ko je u moje ime, davno prije ,

odlučio, o svemu, unutar, i oko mene.

A ja se nisam pitao, ama baš ni trena jednog.

Da li bih ikad, na to sve pristao? Već sam se pokorio,

u ime onog, koji sve ovo, je stvorio!!

U ime onog, tko se nije borio, a sve je dobio!

Sve! Sve, na svijetu ovom!

23.Juli

I nikad` sebi, priznati neću, da je to bio samo broj više.

Ne! To nije bio broj, čitaoče moj. To je bilo više od broja.

Više od bilo čega. Više od sudbine i realnosti.

Više od zavjere i pakosti, više od tmine i svjetlosti.

Ali ti me nemoj pogrešno razumiti, jer zalutao sam u nevjeri.

Možda je samo, prah ljubavi, pao na moje oči, tog 23.Jula?

Ili sam se toliko zaljubio, da nisam obraćao pažnju, na svijet oko sebe?

A možda me je samo, žednog, prevela preko usijane vode?

Hej! Kad` bih barem, pronašao puteve, do finalnog odgovora?

Mogao bih i ja srce, na postelju mira položiti, pa makar tu i umrlo od tuge,

samo da ne živim, u ovom svijetu pakosti, jer ne znam kakve oluje,

oko mene, i u meni, se spremaju, a ni na jednu nisam spreman.

Osim, na oluju njene ljubavi, da me potopi, da se borim.

Da sa srca izustim,i pustim da poleti, toliko riječi, da se izgubi,

Da zaboravi. Kako je patiti? Da upozna, svijet, s pregštom ljubavi.

Da, barem mogu vratit, vrijeme, tog 23.Jula, možda bi slika, bila iole ljepsa.

Slika, koju sam tog, dana srce crtao, u svojim mislima. Gdje sam ,

poklonio joj okvir njenog osmijeha, okovanog plavim očima.

Očima, koje su me koštale, ne samo noči ne prospavanih,

nego više od toga, puno više od toga. 

I nikad sebi, priznati neću, da je to bio samo broj više,

kalendara, ili broj više u mom srcu. Ne! To nije bio broj,

čitaoče moj. To je bilo više od broja, više od bilo čega.

Više od sudbine i realnosti, zavjere i pakosti, tmine i svjetlosti.

To je bio 23.Juli..

Svijet bez ljubavi

Ne bruji meni inat, džaba u srcu. 

Zbog jednog pogleda, okupanog osmijehom.

I tačno, sad kad` vratim vrijeme unazad,

Smio bih kleknut pred svakog, i zakleti se,

da nikad osjetio nisam toliko toga,

koliko je stalo u šaku vremena, dok sam bio s` tobom.

Bio sam Odisej, na krilima mora, zbog dva plava oka.

A sad, sad više, da i ne poznajem sebe. Bit` će da mi fali.

Možda sam stvarno, skrenu sa uma, od trena kad sam je ugledao.

Ili mi samo nedostaje, osmijeh, i piskutavi glas.

Možda mi njeno sve nedostaje, da me jednim pogledom pogodi,

kao stotine gromova, a opet nježno poljubi, i u mašti uspava.

Možda me je već i zaboravila? Tri dana nisu bila dovoljna,

da ona osjeti što i ja. A možda i osjeća? Samo ne želi to da prizna.

Ili  se ja samo nadam, i sve samo, uzalud sanjam.

Ili pak , stari lisac, i pisac, samo hitro maštom gleda,

kroz vrijeme, tamo gdje smo ostali, ona i ja. Pokriveni mjesecom,

uspavani na obalama mora, kad je se u meni ljubav budila.

Možda sam je i prespavao, a ona je ustala na vrijeme, pa otišla,

da se ne rasipa, na nekoga, tko je nije vrijedan. I tko ne svata.

Kako je živjeti u svijetu bez ljubavi? Jer od ljubavi sam isklesan.

Riječi oproštaja

Znaš? Nikad više bijesa, papir podnio nije.

Gotovo, da tjeram sebe, da ga žalim, ali skupljam hrabrost.

Zamisli? Razgovor s` morem mi je otvorio oči, ubijedio me,

da je stao sat ljubavi. Opraštam se od svega. Postajemo stranci.

Kao sunce, što je stranac noći. Samo, pazi!!

 Sanjati znači osjećati, osjećati znači voljeti, a voljeti.

 Voljeti znači živjeti. A ti si snove naše, jeftino prodala. 

Za šta, nevjero moja. Za šta??

Za maglu, kojom ti mažu oči uplakane. Odlazi! Bez riječi,

bez pozdrava, molim te, samo idi, i ne okreći glavu,

na pogrešnu stranu, jer bi mene mogla vidjeti,

kako još uvijek, za tobom patim. Odlazi! Više ne postojim.

I ja sam, danas izustio svoj posljednji uzdah.

Presjek`o sam nit, o kojem je srce visilo.

Tegoba. Više osim toga, ništa i ne osjećam,

jedino riječ za emociju moju, bila bi, tegoba.

Morao sam, krhke grančice hrabrosti skupiti,

i zajedno s` uspomenama zapaliti, da izgori,

sve u pepeo da se pretvori, i odleti, u magli ljubavi.

Nisam mogao drugačije, moj je leptir, slast našao, 

u svijetu lažne ljubavi.

Zato odlazi, i  odlazim. Nemamo o čemu maštati,

nemam ti više, ništa za priopćiti, jer sve znaš.

Prodala si i srce i tijelo, za šaku prljavog zlata,

i laži s` usana, čovjeka, kojem nisi ni upola,

što bila si meni.

Za mene, ako ikad , iko te šta pita. Mrtav sam,

više nisam među živima. Jer bio sam poput kamena,

nisam te tjerao, a morala si me uzeti u zagrljaj.

I birati, da li da me sačuvaš, ili baciš u rijeku zaborava.

Dosta! Idi, i nestani, da bih i ja mogao nestati.

Ove riječi, su riječi mojeg oproštaja.

Ludo srce

Znaš? Dok si tu bila, sitne niti vremena,

ležerno, odvažno, vrtio sam pod prstima.

Po prvi put, poprimio sam krila anđela.

Zamisli krila, mala, ali opet velika krila.

Svijet cijeli, progutao bih, s` dva smeđa bisera,

i opet, bio bih gladan, jer sam uvijek želio više.

U sverama realnog i svijeta snova, granica nije bilo,

pa bih čas tu, čas tamo, grabio sve što padne pod ruku.

Ludo srce, jel da? I ja kažem, dok te još voli.

Al` noćaš, korice te knjige, na kratko da zatvorimo.

Ajde, da ti pričam o tome, kako mi je sad,

ali molim te, siđi s` kapije svog` razuma, pa me saslušaj.

Mnogo toga, imam ti za pričati, ali opet neću ti reći ništa.

Jer me nećeš razumjeti, ne nosiš ludo srce, kao moje.

Oh! Ponovo priča, iz te knjige. Vidiš, proganja me,

ne mogu joj odlit`, a šta ću, kad` si ti autor svega.

Toliko puta sam ga opominjao, zbog svega,
ali ludo srce me ne sluša, razum još gore.
Sve se urotilo protiv mene,i sve je stalo na tvoju stranu.
a moram ti priznati, i ja sam. Već dugo, na drugoj strani.

Doduše bio sam, dok si bila tu, sad sam za nijansu se promijenio.
Spakovao sam sve, ludo srce, zajedno sa veselim razumom,
i odvažio se na put oko svijeta, prepun stranih pogleda,
u svakom tražeći tebe, imao sam iskušenje, i slast.

Ali to je samo bila, maska za moje lice,i prah za dva smeđa bisera,
jer nema slasti bez ljubavi. To se otima, pa poprima lice koristi,
posle nje srasta u naviku, i na kraju nestaje. Nisam mogao trošit se više.
U svijetu stranih pogleda, samo tvoje lice, mi je bilo drago, sva druga farsa.

I sve sam ih lagao, kule i gradove, im riječima gradio,
a tebe sam volio. I prišio za ovo srce maleno,da te ne izgubim,
jer sutra, kada počnem nestajati, ono će ostati iza mene,
uklesano u kamen prošlosti, da te podsjeti, na ljubav, i koliko te volim.

Svetinja

Ne daj ehu tišine, praznog prostora,

 u dubini tvojih njedara, da te zavara.

To što čuješ nije slika i prilika vremena, 

nego iluzija, stvarnost nestvarna,  maštom bojena.

Ja sam ti tmina i utvara, u sjeni tvojih koraka,

junak na putu pakla, stazom bola, što korača.

S` suzama u očima, zasljepljen prahom ljubavi, 

pod dlanom magle, u kojoj jedva da prepoznajem se.

.

Jedva da poznajem, puteve ovog svijeta praznih pogleda, 

gdje smo stranci, tako se prestavljamo, a strance glumimo.

 Zato ti ,ne daj se prevariti, kad već ja moram, sebe slagati.

Da me smatraš strance, i ako, nadam se, da još me voliš.

Igru sigurnosti vrtim pod prstima,

 tješim se da sam smiren, i kada to ne osjećam,

 pa i onda kad` upijam strah, žednih zjenica, 

moram biti hrabar, da koračam, da ti ne primjetiš.

Jer ko sam onda? Kukavica, više manje,

 s` maskom preko lica, što nije mog`o,

s` kapljicom ljubavi na dlanu da se izbori, 

već mu je i ona isparila, na užarenom suncu.

Otres`o je vjetar moja krila, 

prah čari i ljepote na njima, zavio je u nebo, i nestao.

A ja sam ostao. Ostao da bih opstao. 

Raširenih ruku, mamio glas s` nebesa,

samo kako bih svatio, da ne sanjam,

to što je san.

Jer med i mlijeko, ne teče s` ovih usana.

 Zbog toga me je i strah. Strah me umiranja.

A ti. Ti si mi bila, zvijezda vodilja. Jedina svijeća, 

što je sijala, na romantičnoj večeri utvara.

Tad si me i izgubila. Jer si me ostavila, samog, 

da borim se sa snovima, i nosim s` vjetrovima.

Zaboravila, da mi nisi krila odjenula,

 nego potrgala. I, ostavila, samog na ivici umiranja.

Bila si, i ostala, moja svetinja!

11. juli

Žedan ti ostadoh majko, 

žedan života svoga.

Odveli su me od babe,

 odveli od ognjišta moga.

Zar sam proklet majko.

Nevino dijete što sam bio.

Zašto je to tako majko, 

da li je odgovorio, onaj, 

što me mladog ubio??

Niti stigoh zalogaj uzeti,

sit Allahu da se obratim.

Šehid ti postado majko,

šehid, ću  majko, i ostati.

Allah će da prokune,

onoga, što mi život uze.

Ne plači majko, Allah će naplatit,

od šejtana, sve tvoje suze.

Ne plači više majko,

ne čini, mi mezar težim.

Ne opraštaj, i ne zaboravljaj majko.

Srebrenicu, i mezar, u kojem ti ležim.

Ljubavi moja

U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Tako mi vremena! Vremena što nestaje, pod rukom Uzvišenoga.

Samo Allah je istina! I, sve što biva, to i propada. Prije nebeskog udara.

Udara! Udara planina, s` istoka i zapada. Toga dana, više nema povratka.

Ljudi će se pomamiti, poput ptica glinenih, što padaju sa nebeskih kapija.

Izgubljeni, pod bijesom nebesa. Dženetske kapije kad` se otvore, a meleci prozbore.

"Dobro doš`o Allahu svome, pokoreni robe". Džehenemske vatre kad` se užare,

grešnici u sirovinu kad se pretvore. Nebo će da zaplače! Sat otkucaje svijetu ovome.

Sve nestaje, tada sve prestaje. I sve se vraća, na suđenje, Allahu svome.

Kada sa istoka, čuješ ezane, i meleke. Ljudi kada požure, da spase najmilije.

Kada nebeska koža, krv svoju prolije, a sunce bijes, u sumorno jutro, razlije.

Znaj da sve prestaje, sve nestaje. otkucaje i propada sve, prije nebeskog udara.

Ali nije smrt ljubavi moja, to, pred čime duša zadrhti, ono čega me je najviše strah.

Duša drhti pred Bogom, i pred tobom. Bojim se, da će te me napustit.

Toga me je strah. Bojim se da se ne probudim, dušu da izustim, prije nego,

vama se obratim. Toga me je strah. Breme pod rebrima je preteško, teret nesnošljiv.

Sve sam bliži propasti, i da voljene izgubim, dušom nebo da obojim, i da isparim.

Bog me neće poštediti. Sve što biva, mora propasti. ne mogu vrijeme kupiti,

niti Gospodara svog` slagati. Sve vidi i sve čuje. Moram mu se predati, i pokoriti.

Prije udara nebeskih krila, strašnih vjetrova, i džehenemskih oluja, prije zavjere,

Iblisovih sinova, čuvara zla tamnih noći, i krvavih zora. Moram Allahu se pokoriti.

Strah me. Riječi će me napustiti, pa se neću Bogu moći moliti! Neće čuti dovu,

kada suza mu uputi, za najmilije, za prijatelje, i tebe, moja ljubavi. Bojim se!

Riječi će presušiti, misli neću papiru, dati na čuvanje. Neću ti moći pisati,

i pričati, pod uspavanim nebom, šta osjećam, kada s` njima, te moram uspavati.

Toga se i bojim ljubavi! Strah me je, zato moram ti pisati. Svaku noć.

Dok barem još mogu, dok se ne umorim. Dok me smrt ne omami.

Jer znam, tada jutro, neće moći da me probudit. Zato moram ti pisati,

svaku noć, dok smo još jedini, u svijetu slova, ove moje ljubavi.

Noć me neće napustiti, jer iznova, zna se vratiti, i ostati, budna samnom.

Ali, ja je se bojim! Bojim se zaspati! Sve mislim, sutra, neću da se probudim.

Strah me, da ti riječi ne poklonim. Ne želim, da zaboravim, svaku ne spavanu noč,

pjesmu da ti napišem, o jednoj velikoj ljubavi, čovjeka, kome si jedina.

Tako mi vremena! Sve što biva, to i prolazi. Tako i mi ljubavi.

Otkucajemo, poslednje izdahe snova. Ne želim ti nestati, prije nego se uvjerim,

da koračaš sretna, i da gaziš svijet, s osmijehom. Moja ljubavi.

Jedina ljubavi......Jedina ljubavi.....Jedina ljubavi.